Bubilo, u tvojoj konkretnoj situaciji (idete na ručak, mala je možda već gladna, a davno je bio doručak, ili nije jela užinu) kiflu bih kupila odmah (ne nakon 5 minuta), jednostavno zato to su moja djeca (onaj zahtjevni dio moje djece, neki su mi i lako-odgojivi) pravi Gremlini kad im padne šećer. Kod nas je važno da ima hrane i vode, pa možemo gdje god treba, bar dok nisu dovoljno veliki da istrpe glad, a ne odgrizu ti ruku... I ako bi zato manje pojela za vrijeme ručka, ne bih se uzrujavala.

Ali inače u situaciji kad nešto ne mislim dopustiti, sigurno se ne bih spuštala do nje, govorila "vidim da to želiš itd. itd." već bi bilo odmah NE i amen. Pa ako bi prvi put bila šiza bez obzira što nisam imala 15-minutno objašnjavanje i propovijed, nakon treće slične situacije bilo bi negodovanja, ali bez drame i eksplozije.

To govorim iz iskustva sa zahtjevnima (bilo je tu puno pokušaja i puno pogrešaka), i iskustva s takvim situacijama gdje sam u prevelikoj želji da svaku odluku objasnim i obrazložim i argumentiram u svakoj situaciji (to mi je autentično u naravi) dovodila do sličnih scena u kojima svi trpe (i dijete koje šizi, i ja koja naknadno pošizim, i ostatak familije)

Inače, bez obzira na knjige i preporuke, onako iz trbuha mislim da je taj uvod djetetu "vidim da želiš ovo ili ono" krivi pristup; ako se u obitelji razgovara i ako djeca s roditeljima provode vrijeme (ne samo tzv. kvalitetno vrijeme), mislm da su djeca itekako svjesna da je roditelj dovoljno uključen i da nije blesav, već je iz prve čuo i shvatio djetetov zahtjev,

onda preostaje samo da to dopusti ili kaže ne, a objašnjenja se mogu odgoditi izvan bojnog polja.