Najgore je kad čovjek, da li pod utjecajem okoline, ili pročitanog, ili 'jer se to tako mora' ide disciplinirati dijete, ili koristi svaki trenutak života da odgaja, a sve to suprotno od svojih stvarnih misli i osjećaja.

Meni je nezaboravna situacija, a vjerojatno sam je već i prepričavala, kad se moja mala kćerkica u dućanu igrala nekom figuricom lutka Zvonka, a ja sam joj, da ne bih bila majka koja djetetu sve kupi, kad smo išli rekla: dobro, poigrala si se, a sad lijepo vrati na policu. Moja kći je poslušna, premirna curica, nikad nije zahtijevala stvari niti se bacala po podu (bar u toj dobi, kasnije je postala dovoljno prepredena da je namjerno od jedne igračke koju joj nisam htjela kupiti napravila kult i idola). Ali tada, dok je imala 2-3 godine, tako je tužno i poslušno vratila igračku na policu da se meni srce raspalo već na licu mjesta, ali iz odgojnih razloga nisam smjela popustiti i evo, svaki put kad se sjetim tog malog tužnog lica mi suze navru na oči.