Citiraj Mojca prvotno napisa Vidi poruku
Kako mi je ova tema promakla?
Ništa, nemam što reći, osim da sam i ja od onih mama koje grabe za ramena, unose se u facu i urlajući izgovaraju hrpu groznih rečenica zbog kojih se kasnije grizu.

Luda sam zadnjih par mjeseci...
Ni jedna njena radnja ne ide linearno... ono, umiješ se, opereš zube, počešljaš, skineš pidžamu, ubaciš se robu za školu, obuješ, nabaciš jaknu i izađeš iz kuće.

Ajd, spremi se za školu...
Pa napravi krš u ladici s majicama dok izabere onu koju želi. Napravi krš u ladici sa štramplama ili čarapama dok nađe onu koju želi.
Pa napravi tri koluta naprijed i nazad na krevetu kojeg sam upravo namjestila... stoj na glavi i svijeću na krevetu. Ja ju požurim... Skida pidžamu, baca ju na pod.
Onda preko šarene potkošulje nabaci bijelu majicu (iako sam joj 3 miliona puta rekla da pod bijelu majicu ide samo bijela potkošulja). Pa se igra s psom ili nađe nešto drugo što joj odvuče pažnju.
Promijeni potkošulju ili majicu... hladno govorim...
Pa promijeni potkošulju ili majicu, ne možeš takva u školu, procijedim.
Pa ona to napravi, ono što skida sa sebe, baca di stigne, najčešće na pod. Vraća se na krevet i napravi svijeću...
Pa urlam da složi i spremi.
Vrijeme curi.
Već smo trebale biti na vratima.
Pa ja zaurlam da gdje su hlače... pa nađe hlače...
Onda kaže da je spremna.

Jesi oprala zube?
Jesam.
Pipnem četkicu, suha: Ne muljaj, odi peri zube!
Kaaaaaaako znaš da ih nisam oprala... oprala sam, kad ti kaaaažem!
Ne laži! Na rubu sam.

Onda ode u kupaonu... pa se vrati za 15 sec.
Pa ju vratim: pošteno operi zube, trebati će ti.
Zadrži se malo dulje.
Jesi se umila?
Sad ću.
Pa se kao umije.
Namaži lice...
Aha.

Onda izađe na hodnik, pločice porculanski gres, ledene. Stoji bosa na njima, papuče na podu lijevo od nje, čizme desno. Nema veze što se nije počešljala, s punom pažnjom kiti frizuru špangicama (7-8 komada na visoke šiške, dakle, skroz nepotrebno).

Ne stoj bosa na tim jebenim pločicama!!! Koliko puta ti moram reći!!! Grabim za ramena i urlam.
Ona se skameni. Ja se skamenim od njenog prestravljenog pogleda.
Jurim prema autu, pred kućom, ona dolazi bez torbice s hranom. Ostavlja kućna vrata otvorena, svjetlo upaljeno, dvorišna vrata otvorena.
Vraćam ju.
I tako.

Slično je za jelo, slično je za pospremanje sobe. Slično je za odlazak na spavanje. Slično je s igranjem. Sooba izgleda kao nakon 9 stupnjeva po Richteru.

Ne mogu više. Želim jednu radnju. Linearnu. Da spremanje za školu nema suvišnih radnji.
Želim tanjur u sudoperu nakon doručka, obrisan stol, ugašeno svjetlo u kupaoni, zatvorena vrata kuhinjskog ormarića.
Tak, male stvari.
Ništa extra.
Samo to.

Uh...

Ne želim urlati. Mrzim to... ne želim da me tako lako izvaci iz tračnica.
A bila je tako suradljiva kad je bila mala. Kad je imala tri godine brže smo izašle iz kuće, majke mi.
Preuzela si sve njene odgovornosti.
Pravljenje kreveta i pospremanje njene odjeće NIJE u tvojoj nadležnosti.
Nema odlaska na spavanje dok ne pospremi kaos od igranja. Ti dotad gledaš TV i ne daš joj izaći iz sobe.
Toplo predlažem da je naučiš navinuti alarm da se sama ustane i spremi za školu. I da, ako ne bude spremna, samo odeš i pustiš je da zakasni u školu. Sramota kašnjenja u razred nešto je najgore što mogu zamisliti.

U trenu kad su se moje same počele buditi, pripremati si doručak i spremati za školu, odjednom nijedna više nije bila u cajtnotu.