Ja igrom slucaja moram sve sama, izvuci ih iz kreveta i odvesti u skolu i vrtic (pa onda jos i sebe na posao) i ne mogu dozvoliti da se to ne dogodi do nekog vremena X jer ih nema tko preuzeti kako god da se postavim.

Zato koristim sto mogu - odlazak u vrtic u stramplama, bez suknje/hlaca (obukla se odmah, cim ju je prvo dijete optuzilo da je u donjem vesu). Odlazak u skolu bez pola stvari u ruksaku, setnja do auta bez zimske jakne, kratki rukavi kad bi bilo ugodnije u dugima. Voznja u autu bez cipela i carapa na 5 celzijusovih. Otisli su i bez dorucka, kad je bio serviran, a nitko ga nije pojeo iz ciste gluposti. Ovo zadnje se, zapravo, dogodilo samo jednom. Ocito je glad bila snaznija od bosih nogu. Moja odgovornost je da sprijecim ono sto je opasno po zivot, a njihova je da odaberu dobre odluke (ili da nauce iz pogresnih) u okvirima koje se mi trudimo postaviti kao roditelji. Nekad sve funkcionira, a ponekad je stvarno kaos, s obzirom da nismo bezgrijesni.

(Inace, one cipele su obuvene u autu bez problema jer je bilo - hladno.)