meni muka kaj se mi za sve moramo natezati...uvijek jedna nešto ne želi..ne želi oprati zube..ne želi se prati...ne želi se obući..ali doslovce svaki dan nešto...ne uvijek ista, ali jedna se nađe...da ne bi previše uživali valjda
spremanje navečer je ludnica..kako je netko napisao, onda bi se one najbolje igrale ili tukle i svađale, zavisi kako koji dan...a ja i mm više jedva stojimo na nogama
a najbolje mi je kaj ja svako malo onako navečer ležim u krevetu i mislim si: ma sutra ćemo drugačije...lijepo ćemo ujutro, ne znam..svi zajedno maziti u krevetu ili ćemo negdje ići zajedno...a onda dođe jutro i one dođu u naš krevet i onda počinje svađa gdje će koja leći...pa neka viče drugoj makni se od mene, smrdi ti iz usta, pa ta druga počinje cviliti..pa se guraju...i meni već polako pada razina entuzijazma od navečer i žalim kaj sam uopće ostala u krevetu dovoljno dugo da sve dođu kod nas ( radnja se odvija za vikend, kroz tjedan je drž, nedaj spremanje)
i osjećam se grozno kad se derem i proizvodim neki nadnaravno-čudovišni glas, ali u zadnje vrijeme je to jedino kaj ih stilta i smiri...
ja kad krenem objašnjavati jednoj na lijep način nešto, da takvo ponašanje nije lijepo ili zašto bi nešto u tom trenutku trebala napraviti ili ne bi trebala napraviti, već neka druga ili više njih ima svoje manevre, a skoro cijelo vrijeme sam sama s njima
sad zvučim kao da nam je stalno grozno, ali nije...bude tu i lijepih trenutaka (evo, kao ovaj sada dok one spavaju i baš su zlatne ), ali u zadnje vrijeme sve manje, i to je ono kaj me brine
ja ne želim biti ta osoba koja se dere i prijeti, ali baš me znaju izbaciti