I ja ne znam, ne znam kako raditi ip. I nije me sram to reci. Svasta bih jos napisala, ali sam na zamjeni pa necu. Uglavnom, sustav djecu s poteskocama koja imaju brizne roditelje koji privatno rade s djecom, djecu ni ne vidi kao nesto na cemu se moze radit. Na fakultetu nikad nisam vidjela test za ip ikakve vrste ili za pp. Plivam sama kako znam, uz pomoc entuzijasta kolega. Citam, surfam po netu, dogovaram s djecom... Strucna sluzba u mom slucaju zeli pomoci alisu smjernice toliko opcenite da malo pomazu. Dobila sam za neke papir sa smjernicama onoga tko je radio obradu i to mi je nakveca pomoc. Sad, kad imas isto takvo dijete u razredu ali bez strucne obrade i bez roditelja koji se trudi, ja ne uspijevam ostvarit uspjeh. Ne samo obrazovna dostignuca, vec onaj odgojni dio... Dijete bez poteskoca koje je samo u nekoj neobicnoj zivotnoj situaciji je pak najteze za nastavnika. Tu se trudim razvijat taj neki osobni odnos, i mitim, i svasta. I nitko u skoli nije nebrizna budaletina, vec su to ljudi koji godinama rade tako da ne talasaju, da ne zabrijavaju, da postuju roditeljeve odluke i pravilnike.