Da li biste se kao roditelj bili u stanju odreci odraslog djeteta i zasto da/ne?
Koji bi to bili razlozi?
 |
|||
|
|
|||
"Odreci se djeteta"
Da li biste se kao roditelj bili u stanju odreci odraslog djeteta i zasto da/ne?
Koji bi to bili razlozi?
Last edited by Anemona; 30.12.2018 at 16:33.
Neki strasan zlocin mozda?
Neke drustvene banalnosti ne, izlijecila me moja cudnovata familija od toga, ako sam ikad i bolovala...
Ne znam, nisam sigurna da je to doslovno uopce moguce.
Ali isto kao i Marta, jedino da je neka strasna namjerna okrutnost u pitanju.
Sve ostalo sto se tice zivotnog stila ili zivotnih odluka - ne.
Iako bih sigurni dosta tesko podnjela da mi dijete odabere za zivotnog partnera nekog od djece Zeljke Markic i prigli njihove zivotne vrijednosti.
Last edited by sirius; 30.12.2018 at 16:46.
Kako se to odrekne, preko novina? Nemam pojma, iz ove perspektive ne mogu tako nešto ni zamisliti ali su to vjerojatno situacije (ako se to može uopće) kad ti je dijete monstrum pa počini strašne zločine.Originally Posted by Anemona
iz naše perspektive to je tako
pa čak ni onda
čak ni da počini nešto monstruozno vjerujem da se većina nas ne bi odrekla svog djeteta
uostalom što činimo time?
pokušavamo otkloniti svoju odgovornost?
ali nije to ništa neuobičajeno u realnom svijetu, daleko od ružičastih roditeljskih foruma
dijete "krive" spolne orijentacije
dijete koje je odabralo nepoželjnog parntera
dijete koje je iznevjerilo roditeljska očekivanja
kako se odriče?
ne mora preko novina
prekinu se svi kontakti
utječe se na cijelu obitelj da prekine kontakte
nekad se i odvjetnici umješaju
ima toga na mogućnost ako se želi
Ima toga svega. U mojoj siroj obitelji ima svega, pa i tog odricanja. Suludo, ali to ljudi rade. Iz banalnih razloa čak. Budale.
Nema pravne mogućnosti da se roditelj zakonski odrekne djeteta.
Može ga izostaviti iz nasljeđivanja, ali isto dijete ima pravo na nužni dio. Ili može sve svoje pokloniti ili prodati, pa da nema ništa za nasljeđivanje.
Mislim da se ne bih mogla odreći vlastitog djeteta. Imam odraslu djecu i volim ih kao i kad su bili mali. Njihov izbor partnera, mjesta stanovanja, posla...uopće mi ne bi smetao. Rodila sam ih da budu samostalni ljudi, a ne da rade ono što ja smatram da trebaju raditi.
Uostalom, ni ja nisam napravila sve kako je moja mama htjela.
Mislim da mi ni njihov sukob sa zakonom ne bi bio razlog, ustvari ne mogu se sjetiti ničega zbog čega bih ih se odrekla.
Iako, nikad ne reci nikad.
Dijete mora prihvatiti roditeljsku odluku da ga više ne žele u svome životu. I ide dalje. Živi svoj život. Ni prvi, ni zadnji. A vrijeme možda i donese promjenu mišljenja.
Kako rece alex ima.nacina koliko hoces da se "odreknes" vlastitog djeteta.
Potpis na Trinu, jedino mogu zamislit da se roditelj odrekne djeteta radi nekih monstruoznih zlocina i prekine kontakt.
Anemona jako mi je zao zbog tvoje situacije, iako ne znam sve detalje, ono ma nema nijednog moguceg razloga za odricanje od vlastitog djeteta i prekid komunikacije radi odabira partnera/rastave/odluke radjanja..i sl. Nemoj se zbog toga gristi ni bit razocarana. Oni se trebaju sramit svojih postupaka.
Ti donosis odluke koje se ticu tvog zivota i zivis svoj zivot.svaka cast na hrabrosti I odluci posebice s obzirom da si u maloj sredini.
Last edited by Lili75; 30.12.2018 at 18:31.
Imala.sam.slucaj u siroj obitelji gdje se otac odrekao svog sina zbog nevjeste koja mu nije odgovarala. Godinama nisu imali nikakvu komunikaciju.
Kad je otac vec star pao u postelju,znas tko se starao o njemu starome?! Nevjesta I sin.
Medju zadnjim rijecima su mu bile: "Sine moj, pa zar sam ja toliko u zivotu zgrijesio kad sam te iz svog zivota izbacio? Pa kako sam ti to mogao napraviti!" ispricao im se za sve, ubrzo je umro. Eto ko iz filmova,a iz stvarnog zivota je.
Rekla bih da je to "odricanje" više "radi sela".
To je najblize istini.
Nikad se ne bih odrekla svojeg djeteta.
Ali jesam majke, brata, šogorice, nećaka...
Oni su me na to natjerali.
I otkad sam to napravila puno sam zadovoljnija.
U svojoj okolini sam svjedočila nekoliko puta kad se roditelj 'odrekao' djeteta i to samo govori o tom roditelju i meni je neshvatljivo.
U prvom slučaju su se odrekli kćeri jer je odabrala muža 'krive' nacionalnosti.
U drugom slučaju jer je ostala trudna s nekim slučajno iako ne mlada, izbacili su ju iz stana, ostavili bez posla jer je radila u njihovoj tvrtci i ucijenili ju da se mora udati. I dan danas je nesretno udana a roditelji sretni i zadovoljni da ne bi selo pričalo.
Meni je to potpuno neshvatljivo, jedino što želim za J. je da bude dobar čovjek s moralnim vrijednostima, a hoće li dovesti kući dečka ili curu, Hrvata, Srbina, Bosanca, Kineza itd. me apsolutno ne zanima.
Meni prvo pada na pamet slučajevi poput Daruvarca, pa onaj maloljetnik koji je izbio dečka, ili onaj koji je izbo svoju trudnu bivšu curu. Ako je dijete serijski pedofil/ubojica/silovatelj...znači baš neki ekstremni slučajevi
To su mi opcije kada bi mi to bilo razumljivo. Ali ne znam kako bi bilo da sam u takvoj situaciji
Moj svekar se nije odrekao, ali je iz života izbacio mog šogora. Jer mu ne odgovara njegova cura (strankinja, s djetetom). I to mi je tako ružno
Čoksa u sridu.
Ovo je manje više ženski forum. Iz života znam samo jedan primjer "odricanja" od djeteta, i to je napravio otac.
Mislim da majke ipak drugačije reagiraju. Ili je to stereotip?
Apstraktno mi je to, poput pitanja kako nacrtati okrugli pravokutnik. Odreći se je nešto kao retroaktivno odustajanje od odgajanja djeteta, što naravno nema smisla, jer se prošlost ne mijenja.
Last edited by zutaminuta; 30.12.2018 at 22:17.
Gdje u nazivu teme vidis odricanje od "odgajanja" djeteta? Naziv teme je"odreci se djeteta".
Sorry ako grubo zvucim,oprosti al tvoj post je onak s neba pa u rebra nevezano :/ ili te ja ne razumijem.
Roditelj osjeća sramotu i teret jer nije uspio odgojiti dijete u skladu sa željama, pa se odriče djeteta, kao da je imao amaterski projekt kod kuće, koji eto nije uspio, pa ga baca u smeće. Ne može se vratiti i ponovno odgojiti dijete.
Ok hvala. Sad kuzim.sto si htjela.reci.
Iz obiteljskog iskustva, vidim da se nije lako "odreci" djeteta ni kad je to dijete doslovno govno od covjeka (iliti govno, a ne covjek). Znaci ne znam je li to stvarno zapravo moguce. Iz perspektive necakinje spomenute spodobe, ja bih ga se odmah odrekla preko narodnih novina, plavog oglasnika, ili kako se to vec kaze. No ja ga nisam ni radjala, ni odgajala, pa mozda samo lupetam bezveze.
Čitam redom i odmah mi pred ocima slika istog spomenutog govna iz Kaaeina posta. Ali, da, nije moj sin, ali je svakako kandidat za odricanje pod svaku cijenu.
Upravo na ovom forumu postoji tema gdje mi djeca pišemo o našim roditeljima. Kakvi su, koliko su dobri/ loši, koliko sa njima razgovaramo ili ne razgovaramo, koliko smo bliski, koliko su nam teret (važno da mi njima nikada nismo bili)...... nastavi niz, uglavnom gdje ih baš verbalno ne mazimo.
Posljedično- da, moguće je da tamo negdje roditelja srce boli, ali dao nam je krila da odemo, bez mogućnosti da se vratimo....
Sad, jel to odricanje i što to točno znači, ne znam.
Htjeli mi ili ne, svojim načinom života svjedočimo tko smo, što smo, od kuda dolazimo, gdje smo odrasli i iz kakve obitelji potječemo.
Osobno, ni roditelja, ni brata, ni sina nikada se ne bi mogla odreći.
Neki postupci mi se ne sviđaju, kao ni moji njima, ali guramo- živimo najbolje što možemo i znamo. Zajedno.
Jer, ako ćemo se međusobno jesti, što će nam tek raditi okolina?
mislim da bi mi najteže od svega palo da su nekakve zločinke
sve drugo bih mogla, koliko god se neslagalo s mojim mjerilila
ali tu bih vjv sebe preispitivala najviše...
ili recimo da žive s partnerom koji ih uništava i zlostavlja
ne znam, imam jedan primjer u široj okolino gdje prekrasna cura dozvoljava da je muž ubija od batina
završila je na hitnoj preko nekoliko puta
roditelji su očajni, doslovno ništa ne mogu učiniti
e toga se grozim
gledaš je naočigled kako sama sebi ugrožava život a ona i dalje po svom
pa budi pametan...
Sve da su i zločinci ne znam, ne bi. Ne bi bezuvjetno branila, ali ono moj je pa kakav da je.
Se sjećate filma "Moramo razgovarati o Kevinu" ? Tako nekako.
Ovo neprihvaćanje raznoraznih odabira, odluka, mislim ok je neslagati se ali, to je moje dijete i dalje.
Te situacije se zločincima obično za sobom obiteljsku patologiju. S druge strane, česte su obiteljske svađe zbog nasljedstva npr.na ostavinskoj raspravi, pa onda neispunjenih očekivanja i slično. Već je sve nabrojeno.
Ne mogu se zamisliti u takvoj situaciji, a slažem se s čokoladom da je takva odluka često potaknuta malograđanštinom...
Iako mislim isto da je najcesce zbog sela, mogu zamisliti situaciju gdje je dijete teski zlostavljac svojih roditelja i/ili svoje vlastite djece.
Joj koliko sam ja sretna sto je moje dijete predobro u duši.
odricanje ne mogu zamisliti, iako, puno češća su udaljavanja nego odricanja...
od situacija koje spominjete, svaka za sebe je toliko individualna...da mi dijete netko zlostavlja, pa da ona iz nekog razloga to trpi, pa kako bi ju i ja mogla ostaviti? s druge strane, da oni nekog zlostavljaju, ja bi ih prva umlatila...mogu čak zamislit kako kažem da ih ne želim vidjet dok to traje...ili da su mi djeca zgubidani...da zanemaruju svoju obitelj...a opet, teško je predvidjeti reakciju dok se u njoj ne nađeš...
Anemona, čin odricanja od djeteta puno više govori o roditeljima nego o odraslom djetetu. Oni su ti koji ne mogu prihvatiti da nešto nije kako su zamislili i/ili se nešto promijenilo, ali ne mogu utjecati na stvari koje su se promijenile. Život ide dalje.
Ne pada mi na pamet bolja usporedba, ali evo - kad ljudi ogovaraju nekoga, taj čin puno više govori o njima nego o osobi koju ogovaraju. Ovo je slično - taj čin ne karakterizira osobu koje su se roditelji odrekli, ali puno govori o njima samima. Pametnom dosta.
odreci se djeteta? ne znam. zbilja ne znam.
nekako mi nije u mom mentalnom sklopu. ne zelim ni razmisljati sto bih kad bi mi djeca bili neki sadisti, serijske ubojice.....
a ono udala se za crnca, za kosokog, zidova, srbina i ostala sranja meni nisu tema ni za rasparavu, a ne za odricanje.
Gle da mi ne bi bilo pravo da je netko tko je neradnik, vara ženu, ne brine se za djecu itd, ne bi. No nije mi za odricanje. Al da bi mu jasno dala do znanja da nije u redu, bi. Vjerovatno bi se on onda odrekao mene jer bi pretjerivali sa tim davanjem do znanja.
S druge strane, znam za situacije gdje je jedno varalo, ostavilo drugog nezaposlenog, s kreditima i malom djecom, a da se roditelji od tog koji je shebo nisu udostojili niti nazvati to svoje unuče. To mi je nenormalno, ok on je moje dijete ali je shebo. Opet, ne bi ga se ni odrekla.
Ne znam, mislim da to ne bi mogla.
No gledam da ga ih i odgajam da kad zeznu nešto da snose posljedice toga, da mama i tata ne dolaze poriješavati situaciju, no opet tu smo da mu pomognemo. Je da su to sada minorne gluposti, tipa dobio je slabiju ocjenu. Pomoći ćemo ti sa učenjem, instrukcijama, neću reći niti to je tvoj problem, a neću se ni ići svađati s nastavnikom da on zna za više
Ja sam jedno takvo dijete
kojeg su se odrekli
oba roditelja
i jedina sestra.
Radi mojih životnih odabira,
koji su mi donijeli životnog partnera koji je uz mene 23 godine,
dvoje divne djece od 14 godina,
dobar posao...
Jako ružno.
Trebalo mi je puno, puno godina da naučim kako sa time živjeti.
Mamasch baš mi je žao. Zapravo mi je nevjerojatno da takvo nešto postoji.
Al oni nisu bitni, bitno je da si ti sretna i zadovoljna.
Bas mi je zao, mamasch.
Nego, sto recimo s osobom koja laze i krade? Mulja, laze, uzima novac iz ormara dok ne gledas. S racuna, ako ti se docepa kartice. Trazi iznova financijsku pomoc za ovo, za ono, za nesto trece. Pa onda opet. Pa zbog njega podignes jedan kredit, drugi, sedmi. Utuze te jednom, tri puta, pet puta. A ovaj i dalje krade. Dodje na rucak pa odsece s necim dok nisi pazio. Pa ode maloljetnim rodjacima i zica novac za ovo ili za ono. Opet dodje "doma" pa odnese nesto usput i nazica za novi posao, novi auto, a roditelji naravno opet dizu kredit. I sestra uleti pa pomogne. Pa i ovi maloljetni postanu punoljetni pa ih se jos vise pokusava udaviti i ugnjaviti. Onda opet malo ides doma pa ukrades nesto da se nadje. Roditelji ostanu bez jedne nekretnine, druge, trece, ugleda, prijatelja, rodbine. Pa se razbole i na kraju umru (a tebe nije u medjuvremenu briga sto su i kako su, samo svratis povremeno i uzmes ponesto, ako je jos ostalo). I opet, na kraju dana, s obzirom da te se nisu odrekli, opet nesto i naslijedis tog jednog dana kad ih vise nema.
S obzirom da ga nisam rodila, rekoh, odrekla bih ga se preko plavog oglasnika ili kako god. Inace, taj gorespomenuti je (bio) na popisu duznika poreznoj upravi RH, a prima placu iz proracuna Grada Zagreba. Tesko ga se odreci, valjda.
Nezamislivo mi je prekidati kontakt s djecom zbog izbora partnera, zanimanja... ali zbog necega poput ovog gore, to mi se cini razumno. Nadam se samo da je i izvedivo.
Last edited by Kaae; 10.01.2019 at 06:55.
Možda su tog istog roditelji to i naučili. Imam nešto slično u obitelji, ne baš tako, ali svaki put kad je zeznuo roditelji su pokrpali.
To je medvjeđa usluga. U neku ruku, malo su i sami krivi, ovi moji, ne znam za tvoje. Možda, da su kad je prvi put zeznuo odustali postrožili pravila.
Ne znam, ima puno sivog između odricanja i podržavanja budale.
Složila bih se. Čak mislim i da roditelji tu većinom imaju duple kriterije i toga jednoga vide kao "jadnoga" koji, eto, ne može si sam pomoći, nikako mu ne ide, pa mu opraštaju over and over and over jer, "nije ni njemu lako, a šta će, bidan on". A prema "sposobnijima" (tj. ovima koji žive bez muljanja jer su OK) su stroži. Boli to, ali pretpostavljam da roditelji na različitu djecu reagiraju različito (ne znam, roditelj sam jednog djeteta), pa ovome koji je needy praštaju svašta i daju i daju i daju, a ovima koji nisu - tima ne daju i očekuju još i da pomognu tome nekome koji je "needy". Koji je možda needy, a možda igra igru. U Dalmaciji se to igranje igre zove "plakat mižerju".
Last edited by ina33; 10.01.2019 at 09:10.
I u nasljeđivanju će needy vjerojatno dobit više jer - a to mu je jedino, šta će on stvorit. Mislim da čak ima veze i s kulturološkim sklopom i katoličanstvom, nema šanse da bi u protestantskom svijetu needyju izlazili toliko u susret, ali sad je to stota tema.
Vjerovatno će biti i kod nasljeđivanja tako. Ovi moji, baka na samrti kaže ne brini ja neću nju ostaviti na cjedilu, on je dobio svašta nešto ona će dobiti pola kuće. Ja gledam s upitnicima, pa pola joj i pripada...
Mada vukli su oboje. Ona je bila s djecom, mužem koji se više brinuo o sebi nego obitelji pa su pomagali, a njega su krpali nakon bijesnih akcija. Na kraju života se vratio iz velegrada kod njih, iznajmio svoj stan, dobivao lijepu plaću i tu najamninu i živio kod roditelja bez obaveza. Na svaku moju da bi on trebao nešto dati u kuću dobila bi pa evo baš je za božić dobio bon u konzumu pa je pun gepek nakupovao praška, omekšivača, domestosa, pa i tebi je donio domestos, šta bi ti više...
Danas njih nema, on je ostao u kući koja je pola njezina, za režije se pobrine ona od njegove najamnine. Prvu godinu mirovine je bilo strašno, sad se naučio živjeti i malo drugačije.
Uvjerena sam da su ga roditelji stisli u nekoj tridesetoj, prestali krpat njegove gluposti da bi bilo drugačije, da bi bio odgovorniji.
Ovo o čemu pišeš je preslika odnosa moje mame prema meni i mojoj sestri.
Ona je studirala 12 godina, živjela godinama na maminoj grbači, nije ostavila niti karijeru niti vezi niti nešto treće konkretnije (štogod to bilo).
Kada sam ja odlazila od kuće sestra mi je DOSLOVNO rekla da sam "p.zd. što je ostavljam samu sa njima".
Kada me mater nakon bakine smrti istjerala sa djecom i mužem iz bakine kuće obrazložila je da je to zato što ona i moja sestra nemaju gdje živjeti i teže će se moja sestra koja je sama i ne radi snaći od mene i muža koji oboje radimo (to što su mi djeca - NJENI UNUCI - bila vrtićarci nije bio kriterij da ostanem u bakinoj kući u kojoj je btw bilo mjesta za još 1 veću obitelj).
I tak.
Neću dalje nabrajati, bilo je svega, svakakvih optužbi, nijekanja, šutnji, bezobrazluka...
Prošle godine prvi put u životu moja mama mi nije čestitala rođendan, niti se javljala na moje pozive za Božić i NG.
Nema veze.
Moja djeca su moje blago i mater me dobro naučila što se NE radi svojim najmilijima.
Ajme mamasch, koja priča. Baš mi je žao. No imaš svoju obitelj i to ja najvažnije <3
Zapravo, kad dobro promislim, ta odricanja od odnosa uopće nisu tako rijetka. Najčešće su na razini braće i sestara zbog ovakvih stvari, rjeđe na razini roditelji - djeca - ali vrlo često onda roditelji sajdaju s jednim ili drugim. Od mojih kontakata zapravo da sva braća i sestre pričaju tijekom cijelog života i da su odnosi sa starcima OK nije situacija kod svih uopće da bi se to podrazumijevalo nažalost...
Last edited by ina33; 10.01.2019 at 10:17.
To beskonačno krpanje slabijeg i u srednjim godinama je baš često, samo je ipak najčešće u sivoj zoni. I nevjerojatno mi je od nekih razumnih roditelja slušati opravdanja zašto to rade.
X. Mislim da je u našoj mediteranskoj kulturi, plus ove gospodarske okolnosti, to posebno izraženo. Razumni roditelji... a vjerojatno je teško bit razuman kod djece, fakat ne znam. Ja neću biti u prilici odlučivat o raspodjeli resursa između 2 ili 3 ili više, pa stvarno ne znam kako bi i što bi. Teško je i sebe objektivno vidjet, ja za sto stvari mislim da sam razumna, a vraga sam razumna.
A istina. Jedna za druge stvari razumna mama, koju znam, je svako malo nabacivala ideje o dobroj udaji, pa što ne bi bogati rođaci pomogli, pa o nekim nevjerojatnim brzim zaradama - ono maltene dvoje vrijednih su stalno slušali tipa džaba se vi trudite kad će najslabija karika bljesnut i zaradit nevjerojatne novce. Još nije. Svi su prešli 40. Odnosi sve gori.
Moj brat je takav.
I usput glumi moralnu vertikalu.
A mater, Zaljubljena, bolesno u svog sina isto cijeli život servisira njegova sranja.
Ja više uopće ne kontaktiram s njima.
Neka uživaju zajedno.
Hoće li što ostati od moje očevine/ djedovine jednog dana, ne znam i nije me briga.
Jednostavno sam napravila rez.
Drastični rez.
I puno mirnije živim.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Ma zivim i ja mirno, a jos sam i fizicki daleko. Ja sam maloljetni rodjak iz price, nisam direktno upala u zrvanj.
Ja ne bi mogla živiti mirno i to bi me žderalo iznutra
Ali ne možeš ništa napraviti.
To traje cijeli život.
Cijeli!
Kad bih napisala samo veća sranja koja je napravio, nitko mi ne bi vjerovao.
Mater je sve redom servisirala.
Kad je meni bilo najteže u životu, njemu se kupavao novi auto.
Jer on je jadan.
Jer on ima troje djece, a u isto vrijeme moje jedno dijete nije dobilo niti jednu, hebenu čoksu s akcije po 3-4 kune.
Ma mrš.
Ja sam to sve gutala i mislila si kako nema veze, ja sam sposobna ( i jesam)
Ja ću pronaći drugi, treći posao i zaraditi ( i jesam)
Dok je u isto vrijeme mater servisirala njegove kockarske dugove.
I onda kad mi je sveki bila nepokretna kod mene i ja ju bedinala, veli meni stara kako ću tako i nju.
Moooolim?!?! Da, da i nju, jer na sina ne može računati kad je takav.
Ok.
I predlani sam pukla skroz.
Zovem ju i ona razgovara sa mnom otresito “ prek lopate”.
Pitam ju kad dolazi u ZG, a ona meni kako ona već je u Zg.
Začuđena pitam zašto mi nije javila, rekla, a čujemo se svakih dva- tri dana.
Odgovor je bio, doslovno...a šta ću ti se javljat.
Ok.
Od onda se ni ja više ne javljam.
I to je to.
Mene to više ne dira, a pogotovo me ne ždere.
Ali me ždere što kad sam bila u bolnici, operirana, borila se s groznom dijagnozom, nije došla u posjetu.
Ni brat, ni šogorica, a oboje su me iskorištavali dok su mogli.
Brat je rekao... da sam na sigurnom, a materi je bilo daleko.
Meni za moje dijete ništa nije daleko, a vjerujem da sve normalne majke tako misle.
Ja bih došla pa makar puzeći, ali bih došla i tu uopće nema rasprave.
Ona nije došla.
Ona se nije javila.
Ona je rodila dvoje djece, ali u srcu ima jedno.
Pamti pa vrati.
Za mene su oni stranci i ne zanimaju me.
Kraj priče.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Mislim da bih ja ko Tanči kojoj šaljem zagrljaj. Neke stvari ne možeš popeglavat. I kad to shvatiš, onda dođe kakav-takav mir.
Tanči jako mi je žao, ali ti si iznašla najbolji mogući način za izaći iz te priče.
A tvoja majka sorry na direktnosti al to nije majka, ona je samo žena koja te rodila.
Posting Permissions
Reply With Quote