Citiraj ina33 prvotno napisa Vidi poruku
Složila bih se. Čak mislim i da roditelji tu većinom imaju duple kriterije i toga jednoga vide kao "jadnoga" koji, eto, ne može si sam pomoći, nikako mu ne ide, pa mu opraštaju over and over and over jer, "nije ni njemu lako, a šta će, bidan on". A prema "sposobnijima" (tj. ovima koji žive bez muljanja jer su OK) su stroži. Boli to, ali pretpostavljam da roditelji na različitu djecu reagiraju različito (ne znam, roditelj sam jednog djeteta), pa ovome koji je needy praštaju svašta i daju i daju i daju, a ovima koji nisu - tima ne daju i očekuju još i da pomognu tome nekome koji je "needy". Koji je možda needy, a možda igra igru. U Dalmaciji se to igranje igre zove "plakat mižerju".
Ovo o čemu pišeš je preslika odnosa moje mame prema meni i mojoj sestri.
Ona je studirala 12 godina, živjela godinama na maminoj grbači, nije ostavila niti karijeru niti vezi niti nešto treće konkretnije (štogod to bilo).
Kada sam ja odlazila od kuće sestra mi je DOSLOVNO rekla da sam "p.zd. što je ostavljam samu sa njima".
Kada me mater nakon bakine smrti istjerala sa djecom i mužem iz bakine kuće obrazložila je da je to zato što ona i moja sestra nemaju gdje živjeti i teže će se moja sestra koja je sama i ne radi snaći od mene i muža koji oboje radimo (to što su mi djeca - NJENI UNUCI - bila vrtićarci nije bio kriterij da ostanem u bakinoj kući u kojoj je btw bilo mjesta za još 1 veću obitelj).
I tak.
Neću dalje nabrajati, bilo je svega, svakakvih optužbi, nijekanja, šutnji, bezobrazluka...
Prošle godine prvi put u životu moja mama mi nije čestitala rođendan, niti se javljala na moje pozive za Božić i NG.

Nema veze.

Moja djeca su moje blago i mater me dobro naučila što se NE radi svojim najmilijima.