Zašto misliš da mjerim prema osobnom iskustvu? Zar nije univerzalno pravilo da se slabijima pomaze?
 |
|||
|
|
|||
Zašto misliš da mjerim prema osobnom iskustvu? Zar nije univerzalno pravilo da se slabijima pomaze?
Beti, opet ideš iz pozicije neke funkcionalne sheme obitelji. Ne znam što bi sad trebao netko od onih s lošim iskustvom napisati na ovoj temi - čestitam!
Misliš li da bi se isto trebali ponašati i da si ih dala na privremenu skrb u dječji dom na 15tak godina?Originally Posted by Beti3
Ili da ih čak dok si u potrebi piliš da kakav su to čaj skuhali i da ti iz tog dućana ne voliš kruh i je l ne mogu ništa kako treba napraviti? Pa ih još malo usput potapšaš sa štakom.
Hodalicom
No, ja ni jedno ni drugo iz tvojih postova nikad ne bih napravila.
Za razliku od nas ostalih na ovoj temi
Ti se, Beti, i dalje, vidim, sprdaš...
Za razliku od nas ostalih na ovoj temiUopće ne shvaćam kako ovo možete pročitati u mojim postovima. Ni u ludilu, ni u snu to nisam mislila što vi mislite da sam mislila.
Naravno da te nitko na nista ne moze prisiliti, ali te zato moze globiti s 10.000 kn ili zatvorskom kaznom.
Ozbiljno, dolega? Zakonom je kaznjiva nebriga o roditeljima?
I da, zivot je vise siv nego crnobijel. Svi mi nismo uvijek dorasli roditeljstvu, pa mi je kako mi djeca rastu zapravo lakse razumjet i svpje roditelje. Ne opravdavat ih, nego vidjeti da nismo svi za sve jednakokapacitirani.
Betin point na ovoj temi ni ja ne razumijem. Odnosno, vjerujem da se ne misli sprdat s temom, a opet tako iscitavam ono s hodalicom.
Inače se često slažem.s casom i Beti, ali na ovoj temi ne, nikako.
Ja se ne osjećam kompetenntom uopće pričati što bi i kako jer nisam bila ni blizu u sličnoj situaciji kakve su ovdje spomenute. Al da nekad treba rezat nezdrave odnose, treba. Tužno je to, je ali i oslobađajuće.
možda si ti svojoj sestri kao što je tanči njen brat
ali sigurna sam da to nije moguće...
sigurno je vaša majka u pravu kada kaže da tvoja sestra ništa nije valjala
Imati empatiju, biti altruistican ne znaci nuzno prozivjeti istu ili slicnu situaciju da bi suosjecao, razumio, pomogao (na bilo koji nacin)...dovoljno je imati toplinu u srcu da bi cuo drugu osobu kad ti kaze da joj je tesko.
Postoje empatije i "empatije", ljudi su ograničeni vlastitim iskustvima
Na težak sam način naučila ne dijeliti svoju bol s ljudima koji su naizgled izrazito empatični.
Just sayin.
ajme, koja zloba.
ili ti stvarno ništa zlobno s ovim nisi mislila napisati...
usput, nisam ono što si insinuirala da jesam, mi smo svi u dobrim odnosima
Ovdje piše o zakonu: https://net.hr/danas/hrvatska/drzava...ih-zanemaruju/
Da ne mislite da se treba brinuti samo zbog altruizma ili empatije, to je i dužnost.
Ima i obrnuto - da ce uzimat penzionerima ako njihiva djeca ne placaju alimentaciju. Mislim da ce provedba isto bit upitna.
pa beti, prozivaš druge ljude na ovoj temi kako to da nisu u tako dobrim odnosima s roditeljima
a sama si u tom svom postu iznijela gomilu razloga zašto ljudi imaju različite poglede na djetinjstvo i vlastite roditelje
nekome tko je majčina miljenica je vjerojatno teško povjerovati da majka nije takvo cvijeće kao što se majčinoj miljenici čini
iliti sit gladnom ne vjeruje
Evo ga - ako sin (u ovom slucaju) nema primanja, onda obveza ide na baku i djeda:
http://www.roditelji.hr/obitelj/prav...nema-primanja/
Last edited by ina33; 14.01.2019 at 21:14.
Navedeni su marginalni, vrlo drastični slučajevi. Provedba ovog zakona je SF, kao što je i u ostalim zemljama. Možda doktor opće prakse ili netko drugi tko s tim ljudima radi će prijavit takve, vrlo drastične slučajeve. I to možda.
Za sve ostale, ne da nema šanse da to u praksi funkcionira nego je to utopija.
A i 10 000 kn bi pregrmila za duševni mir, da se radi o takvoj obiteljskoj situaciji u kojoj su roditelji članu obitelji (djetetu) cijeli život nanijeli jedino bol, traumu i patnju.
Last edited by annie84; 14.01.2019 at 21:39.
Ja i dalje ne razumem zašto je potrebno uporno skretati temu na neku hipotetičku pomoć roditelju.
Šta će biti kad bude, o tome svako odlučuje tada, bez obzira šta je napisao ovde.
Na kraju krajeva, postoje roditelji koji finansijski stoje jednako dobro kao i njihova deca, poneko i bolje.
Postoje deca koja žive svoje živote hiljadama kilometara od roditelja i nije im baš jednostavno da ih promene radi roditeljeve dobrobiti.
Postoje roditelji koji izuzetno cene svoju nezavisnost.
Postoje tako različiti oblici "brige" i "kontakta".
Nekome je dovoljan Skype, neko će otići u dom za stare, neko će platiti sebi pomoć u kući. Neko će uživati u pomoći omiljenog deteta ili prosto onog koje je bliže ili voljnije da pomaže...Ako je život siv a ne crno-beo, bome su takvi i oblici "pomoći" i brige". I kao što rekoh, verujem da postoji ne tako mali broj roditelja koji su nakon određenog broja godina prilično ravnodušni prema svojoj deci/detetu, i možda bi puno više uživali u društvu i pomoći bilo koga drugog njima ugodnijeg.
Ako su roditelji i deca održali odnos pun ljubavi i poštovanja (a za odnos je potrebno dvoje), onda je briga za roditelja prirodna posledica.
Ako je odnos takav da dete pomaže roditelju samo iz osećaja dužnosti, pa, ja prva ne bih poželela da me neguje dete koje je sasvim ravnodušno, ili me ne daj bože, iz dna duše mrzi ili prezire. Dobro, jasno mi je da smo različiti i da se ne moraju svi osećati slično meni.
Pa da, nije point u tome tko će kome što platiti
Ono što je stvarno teško u ovim situacijama nije financijski aspekt, nego gubitak emocionalne veze ako je postojala ranije ili njeno nepostojanje od početka, osjećaj izdaje i nepravde nanesene djetetu kroz vrijeme.
Naravno, zato ja ne razumem kako se tema u kojoj je dete žalosno jer ga se roditelj "odriče" iz minornih razloga pretvorila u "sram vas bilo što ste ostavili stare roditelje bez pomoći".
Pri tome se kroz temu provuklo i žmurenje na kršenje zakona "jer je to rod", i roditelj koji je "zdrav i finansijski likvidan, ali bi bez pomoći dece bio gladan i prljav" (ok, po definiciji je zdrava ona odrasla osoba koja je sposobna da se o sebi brine?), i niz vrlo neobičnih pogleda na roditeljstvo i porodicu.
Pa, ali nekako mi se podrazumijevalo da roditelje volis. I to ne samo kad su zadovoljili sve tvoje potrebe i ti njihove. Recimo, meni nema sumnje u to da ja svoje volim kao i oni mene. Samo nacin na koji tu ljubav izrazavamo nije uvijek razumljiv drugoj strani. Sasvim osobno, u ponekim situacijama ja bjelodano vidim tatinu ljubav, i uvijek me raznjezi koliko ju neobicno, iliti po mojim mjerilima disfunkcionalno iskazuje. Naravno, sad vidim da tu ljubav ne treba podrazumijevati. I za one koji jesu indiferentni prema roditeljima ili djeci, mozda i jest najbolje da prekinu kontakt.
Oni koji su kivni, puni predbacivanja, bi za sebe trebali nadici te osjecaje. I razumijem vrlo dobro da to nije lako, ali sigurno je zdravije nego s takvim osjecajima zivjeti. Jer i kad kontakt bude prekinut, ti im osjecaji ostaju. Barem mi se tako cini.
I, pulinka, teme odu svugdje... I pokretacica je pisala da nije prekinula kontakt jer ne moze iako misli da bi trebala. Mozda samo ima fazu kakvu sam i ja imala sa svojima. Mozda joj bas i treba reci, ne prekidaj kontakt, pokusaj to prebrodit ostajuci u kontaktu. Mozda joj treba reci, prekini kontakt, oni ti takvi ne trebaju, to je lazni osjecaj duznosti koji te koci. Ne znam sto je tu objektivno bolji savjet. Ako nista drugo, iz mog pisanja je mogla shvatit da nije jedina s tim osjecajem da nije u redu prekinut kontakt. Kako ce ona dalje, ne znam.Svakako, zelim joj unutarnji mir...
Pokretačica je rekla da su njeni roditelji prekinuli kontakt s njom, ako sam dobro razumjela. Da su je se "odrekli". Ne žele prihvatiti njene životne izbore, razvod i novi brak. I da, ona se ne osjeća dobro zbog te njihove odluke da ona više ne postoji u njihovim životima
I kasnije, da ona i dalje njih obilazi...
Verovatno zvuči glupo, ali ja zaista mislim da je u životu najlakše roditelje voleti. I da nije tako jako teško nadići ni prebacivanje ni ljutnju ni ogorčenost. To je na određeni način tako lako, živeti po modusu dužnosti i ispravnosti.
Puno je teže objasniti sebi zašto tvoj voljeni, zdravi roditelj čije si ti odano i saradljivo dete uvek bio nema potrebu da ceni, voli i podržava tebe, iako si sasvim obična osoba, i zašto ima potrebu da te dovodi u teške, tužne i dramatične situacije tipa prekida kontakta i odricanja u prelomnim životnim situacijama. Neka je to i samo faza, i neka se kontakt ipak i održi, bolno je što je takve faze uopšte bilo.
Naravno, postoji niz objašnjenja tipa disfunkcionalnosti, nezrelosti itd., roditelja, ali kada dođemo do situacije da baka/deda ne mari za unuke godinama npr, mene tu izdaje strpljenje za traženje kojekakvih opravdanja. Nemaš potrebu da vidiš svoje mile, obične, ni za šta krive maloletne unuke - ok, znači da ti zaista u životu i ne trebaju. Deca nisu igračke za manipulaciju trajno nezrelih.
Zanima me Casa, ako nije preosobno, danas kad posjetiš oca, kako se osjećaš poslije? Svaki put barem tjedan dana ne možeš doći sebi zbog onog što radi i govori ? Ili?
Mislim da nitko nije napisao da je normalno odreci se bilo djeteta, bilo roditelja zbog nekih zivotnih odluka tipa gdje, s kim ce zivjeti i na sto ce dobrovoljno potrositi svoj novac. Ali da postoje situacije kada se treba maknuti i spasiti - postoje. Vrijedi i za roditelja i za dijete.
Eto, meni se ovo sto pulinka pise da je roditelje najlakae voljeti isto cini istinito. Samo meni se cini da ih kao odrastao ni ne volis ako nisi prihvatio njihove disfunkcionalnosti.
A nakon posjeta ili telefonske komunikacije ne osjecam se nimalo lose, ne dolazim k sebi ni minute. U komunikaciji s njim ne ulazim u sukobe, pristajem ili ne na molbe bez objasnjavanja i saslusam njegove dozivljaje ne ocekujeci isto zauzvrat. Povremeni koji njegov hir prepricam mm i zakolucem ocima.
pa mislim da je tu ključna razlika i stvarno nema potrebe pokušavat stavit sve pod isti kišobran
ti se casa osjećaš bolje sa nastavljenim kontaktom, interpretiraš njegova ponašanja na način koji te ne ostavi s lošim osjećajima
neki drugi ljudi se često iznova osjete ranjeni, osjećaju novi udarac za udarcem, i naravno da si u nekom trenutku napokon daju dopuštenje da sebe zaštite
A meni se čini da je casin otac skoro idealan kao stariji roditelj, valjda je sve u oku posmatrača i onog ko opisuje
Ima dobar odnos sa unucima (jer je voljan da ima), skoro normalan odnos sa zetom, dopušta vam da koristitite nekretninu ako se nešto tačno prisećam, ako ne, zanemari, pri tome ti ne pravi nikakve aktivne drame mesecima jer nisi njegove hirove ispunila niti ti iza leđa komplikuje život aktivno pokušavajući da ostvari pomenute hirove i uvlačeći u to druge ljude i/ili tuđi novac i vreme, i ponekad usput lažući o tebi ako služi njegovoj svrsi... Još ako ti ne pravi preteranu aktivnu svakodnevnu fizičku štetu po kući i ne meša se preterano u tvoj odnos sa mužem i decom...
Ihaj, pa di ćeš boljeg roditelja ako je sva njegova disfunkcionalnost tako pasivna kako si napisala... Mislim, ja kad pročitam "povremeni hir", meni je to "wow divno, znači nema hirove na bazi triput dnevno, fantastičan roditelj..."
x
Evo jedna lijepa prica. Ne znam je l pravo mjesto za to, al ne znam kamo bih:
https://www.jutarnji.hr/vijesti/svij...ckica/8274314/
Da, eto, idealan roditelj. I ne zivimo u istoj kuci ni u iszoj zupaniji. Sto mi otezava koliko i olaksava.
Nije mi namera bila da uvredim niti da se podsmevam ni tebi ni tvom ocu, casa.
Samo, na osnovu onoga što si ti napisala, tvoj otac se ovako kao stariji roditelj čini nemerljivo benigniji od puno drugih ispričanih priča ovde, a i od onoga što bih ja na osnovu svog iskustva nazvala "disfunkcionalnim" starijim roditeljem i disfunkcionalnim odnosom.
ne treba mjeriti tko je benigniji, a tko je naporniji, mislim da je stvarno bezveze zaključit da se casa nosi kako se nosi zato što taj problem sad i nije nekakav problem
netko drugi se ne bi mogao sa svim tim nositi, a netko bi se drugačije snašao sa Tančinom mamom i bratom
nema jedan pravi način i odgovor
ko što je sasa rekla, super je ako možeš to sve prihvatit tako kako je, postavljat granice, ne osjećat se svaki put uništeno..
ako ne možeš, i izlaz je opcija
iako, i kad prekinemo kontakt, treba ipak odradit i malo ovog prihvaćanja i prorađivanja, jer ti povređujući roditelji ostanu u glavi, ne moramo ih niti srest
U pravu si potpuno tangerina, ne treba nastavljati sa konkretnim primerima konkretnih ljudi, i prestajem.
Dakle, uopšteno i hipotetički:
Ako je zaista zaključak struke da su svi ljudski odnosi sivi i da ne postoji apsolutno štetan odnos iz koga se nedvosmisleno treba udaljiti radi spasavanja sopstvenog života i zdravlja, onda nema puno šta dalje da se nastavlja.
Ali mi je puno jasnije odakle toliko beznadežnih priča i beznadežnih ljudi, koji potraže pomoć samo da bi dobili priču o tome kako je eto sve relativno pa kako se ko "snađe" sa lopovima, silovateljima i ostalim tipovima zlostavljača.
mislim da ovo nije zaključak struke, tj ja sam tangerinu i sasu shvatila da pokušavaju reći da ponekad čak ni "odlazak" nije dovoljan, nego treba sve u sebi razraditi i prihvatiti u sebi kako bi ikad postojala šansa da se u miru živi sa svojom odlukom
ali vjerujem da isto vrijedi i za one koji "ostaju"
Da, i ja sam ovako shvatila.
Roditelj te je pokrao ili mlatnuo po ko zna koji put, i čuješ od struke ovo:
"ko što je sasa rekla, super je ako možeš to sve prihvatit tako kako je, postavljat granice, ne osjećat se svaki put uništeno..
ako ne možeš, i izlaz je opcija"?
pa mislim da struka nije odgovarala na konkretnu situaciju krađe ili udaranja, nego generalno.
Krađa i nasilje su kažnjiva djela i postoje i druge struke koje se bave tim pitanjem
Ako govorimo o emotivnom doživljaju sasvim sam sigurna da postoje ljudi koje ništa, baš ništa neće otjerati od roditelja, kao što postoje i oni koji su jedva dočekali da se maknu. I jedno i drugo i sve ono između je opcija, ali struka očito kaže da je od izbora puno važnije je li nam je taj izbor donio mir i možemo li se nositi sa svime što taj izbor nosi
nemaju svi iste granice
oprosti, pulinka, ovo je daleko preosjetljiva tema za pisanje po forumu pa nije jasno tko na što odgovara
moj se komentar odnosio na distinkciju u reakciji Tanči - casa, gdje se na neki način provlačilo da je jedna reakcija prava, a druga kriva
Jedan moj dugogodišnji i jako dobri prijatelj se odrekao jedine kćeri zato jer se udala za muslimana.
Dvanaest godina je šutnja trajala, a ja sam ga cijelo vrijeme gnjavila da nije u pravu.
Dvoje unučadi se rodilo u međuvremenu.
Prijatelj je jako imućan i zapošljava puno ljudi, osobito ljeti jer živi na moru.
I jada se on meni kako ne može naći sposobnog čovjeka da mu vodi poslove jer on više ne može.
Stisle ga godine i bolestan je.
Ja opet pilim po kćeri i zetu.
On neće ni čuti.
Sticajem okolnosti je zet lani ostao bez posla i ja sam to saznala.
Po stoti put govorim prijatelju isto:
Jedina kći, jedini unuci, za koga svo to bogatstvo, oni se muče u podstanarstvu, a ti sam ko duh u toj ogromnoj kućerini, trebaš pomoć, zet je bez posla, kakve veze ima vjera ?!???
I uspjela sam
Nakon dvanaest godina su konačno zajedno.
Zet je preuzeo poslove i odlično mu ide.
Prijatelj prezadovoljan, uživa s unucima.
Vjeroispovjest više nikome nije važna.
Sent from my iPhone using Tapatalk
lijepo
Eto lepe priče.
Ja ću opet uopšteno. Mislim da u nekim pričama postoji samo jedna prava reakcija, a to je maknuti se od zlostavljačkih situacija koje potpadaju pod zakonsku regulativu. Koliko sam razumela, neke od napisanih priča su itekako blizu te kategorije ili u njoj. I mislim da tu nema mesta prebacivanju nedostatka brige o starim roditeljima, a krenulo se na tu temu.
Za ostale nijanse sive, slažem se da se može i ovako i onako.
Potpis.
Apsolutno to treba. Odnos s roditeljima je jedan od ključnih odnosa... u mojo glavi "prekid" znači i emotivno-razumno zaista uživljavanje s opcijom koju si odobrao. Isto tako i ostanak. Na ovom topicu brkamo struke. Pa se dio poziva na zakon (pravna struka), dio na psihologiju - jatriju (druga vrst struke).
Pocela sam pisat, pa sam obrisala jer sam shvatila da mi se ne nadmece mojom nedacom. Svasta sam shvatila na ovom topicu, i ucvrstila neke svoje stavove. I da mi drago da sam danas u pogledu oca tu gdje jesam i da sam prestala romanticarski sanjat da ce me nazvat da cestita Bozic, da pita kako sam ili mi djeca, i da me to ne povreduje nanovo. Zao mi je sto nisam izrasla u empaticniju zenu i nadam se da hocu.
Posting Permissions
Reply With Quote