E.. nema veze s temom.. ali mi se na ovo nismo odlucili.
Vjera nema veze s nama, a ni mi s njom i ne moramo im "nadoknađivati" ono sto su "izgubili" jer se ne krizmaju.
Jedino sto smo napomenuli kad bi krenula tema da su ocito i njihovi vrsnjaci i roditelji im zaboravili smisao pricesti i krizme.
Jer mi i da smo vjernici ne bi nam djeca imala male svadbe i skupe poklone za sakramente.
X. Ali, Mojca, mislim da ćeš sama nadoći prirodno na to - ja sam (prije) mislila slično, da će je to nešto jako tangirati. Kako je u školi stasala, uz relativno dosta nepolaznika vjeronauka, to uopće nije bio neki issue - uspoređivanje u tom smislu. It's their thing pa se tada radi to i to. Zašto - beats me (fakat ne znam) - pa je moj odgovor uglavnom jer je takav običaj. Pa obradimo filzofski običaj as such - je li nužno dobar, je li nužno loš. Mi imamo druge stvari / vrijednosti. Ma, zapravo je sve to gušt - propitkivat, objašnjavat, odgajat
.
Posljednje uređivanje od ina33 : 30.01.2019. at 10:01
Baš sam pomislila slično.
Ni meni nije padalo na pamet da mu moram nekako "nadoknaditi" to što drugi iz razreda dobivaju poklone tom prigodom, a moj ne. Nije on ni pitao. Zapravo, samo je jednom prilikom pitao zašto se uopće za pričest i krizmu dobivaju pokloni, da čime su oni zasluženinismo dugo raspravljali, jer jednostavno nismo u tom filmu, generacijama nam je obitelj izvan toga i zaista nam to nije tema razgovora.
A što se skupljanja tiče... evo, kad je krenulo šire nabrajanje, sjetila sam se da postoji nešto što i sin i ja zdušno skupljamo, a to su žigovi HPOhoćemo li ih skupiti sve, ovisi i o malo sreće, puno slobodnog vremena, dobre volje, povoljnih atmosferskih uvjeta i ostalim vanjskim faktorima. Zato to i nije nešto što se može skupiti na brzinu. Ali nam je veselje svaki žig i fotka s nekog novog vrha. Na žalost, slobodnog vremena je sve manje, a u zbirci nam fale uglavnom udaljeni i teže dostupni vrhovi, tako da sumnjam da ćemo ih ikad "skupiti sve". Kako god bilo, drago mi je sve dok 14-godišnjak i dalje želi planinariti s roditeljima, pa makar mu i žigovi bili motivacija.
E... sjetila sam se planinarenja na Tuhobiću. Milina, divno, sjeli mi na vrh, rasprostrli stvari, izvadili sendviče, stavili jakne da se suše. Nikoga, samo nas je mede bilo strah pa smo povremeno fićukali. Kad stiže četa planinara, sve u koloni, i počeše nas micat jer smo valjda zauzeli dio oko žiga. Otvore - nema žiga, di je žig, jesmo li mi vidili žig???? Koje razočarenje. Al smo se malo nasmijali poslije jer nismo u tom filmu od skupljanja žigova. Doduše, nismo većina nas, ima jedan što je nosi doma kamenje s planinarenja - pa se svađao samnom smije li se to u selidbi bacit.
Posljednje uređivanje od ina33 : 30.01.2019. at 10:31
Dobro onda
Ne razumije to nitko tko nije probao... kao ni tugu i potištenost kad je, tada 13-godišnjaku, dnevnik HPO potpuno pokisao na Dinari i sve su stranice bile mokre... i sreću kad smo uspjeli "spasiti" dnevnik sušeći stranicu po stranicu nad peći u domu![]()
To sakupljanje ne može se mjeriti s kupnjom figurica na kiosku ili dućanu. Ili na internetu.