Anemona prvotno napisa
Prvo dijete nisam ostavljala nikome jako, jako dugo.
Imala sam uzasnu griznju savjesti, mislila da cu mu nastetiti,...
Spavao je s nama u krevetu dugo,...
Milijon puta nismo nekud isli iz mojeg straha za "psihicki" razvoj bebe koju cemo sigurno uznemiriti.
Sve to je gledajuci danas jako utjecalo i na moj odnos s muzem, na razinu mog zadovoljstva, nezadovoljstva,...
Danas 12 godina starija imam drugo dijete.
Dijete sretno i zadovoljno spava u kinderbetu,...
Uvijek kad je prilika da ju pricuva baka ili prijateljica odem s partnerom na kavu, predstavu, druzenje,... bilo sto, naravno koliko procjenimo da je ok za dijete.
Sto je pametnije, nemam pojma, ali vidim da sam ja sretnija u ovoj drugoj soluciji, a samim time mislim da je i dijete sretnije.
Naravno da mi je tesko kad ju ostavljam s nekim, naravno da brinem,... ali isto tako mi je sad jasno da djetetu nece biti nista ako je s bakom koja ju obozava par sati.