A što se tiče odlaska na proslavu, stekla sam dojam da ni tebi, a TM-u pogotovo, zapravo nije ni drago da ide. Prema tome, ako sin krene s emotivnim ucjenama tipa "onda ne idem uopće", lijepo mu kažete "super, ne ideš, problem je riješen". Pa ako mu je zaista stalo da ide, potrudit će se ispregovarati uvjete koji bi bili prihvatljivi za obje strane.
Bar tako meni s mojim sinom (koji je vršnjak tvojeg) funkcionira u sličnim situacijama. Doduše, on u takvim okolnostima ne plače, nego se krene uvrijeđeno povlačiti. Dovoljno puta sam ga već iskefala zbog toga, ali činjenica je da će se on potruditi oko pregovaranja samo kad mu je do cilja zaista jako stalo. Primjećujem napredak i na tom području.