imam srecu da na poslu zbilja ne moram misliti sto oblacim.
dolazim u trapericama i tenisicama, ali cesto i u cizmama, balerinkama, sandalama.
oko mene ljudi su raznorazno obuceni. onako kako im odgovara.
vjerujem da sam puna predrasuda, koliko ih sam ih svjesna ne znam.
ali vjerujem da ipak svako radno okruzje nosi odredjena nepisana pravila oko oblacenja. recimo uciteljice nece hodati s velikim dekolteom. mozda nije napisano u kucnom redu, jer lijepa bluza moze biti i s dubiljim dekolteom. mozda je osoba bas takva da joj je to stil, ali ipak u skoli je neprimjeren.
mozemo naci jako puno takvih primjera.
godine isto tako nose promjene u stilu.
ovjde se po meni brkaju dvije tri stvari a to je udobnost i stil. jedni sad brane hudice, traperice, tenisice jer su udobne i da ih po tome ne treba suditi.
ali isto tako imate i krasnih cipela koja su jako udobne, hlaca mozda bas na peglu koje su udobne.
i koliko god mi ovdje branili traperice i tenisice ipak odijelo cini covjeka.
ostavlja prvi dojam.
opet na srecu ja u podrumu, nemam klijente, nemam bas dodira s drugim ljudima, pa si mogu dozvoliti stil koji imam, ali bome na neka dogadjanja cu se ipak potruditi imati svoj stil, ali molo vise formalno se obuci.