Dosad sam odbijala neke trenutno važeće norme u odgoju i pokušavala izvući najbolje iz sebe i djeteta u skladu s našim temperamentom i osobnošću. Sad sam malo zapela. Zanima me što mislite da biste vi, odnosno što ste vi napravile?

Prepoznajem strast za ekstremnim sportom kod svog djeteta i jučer sam ga pustila da si da malo oduška i super mu je išlo. Pustila sam mu i jedan video na youtubeu, očice su zasjale, usta od uha do uha u nevjerici da je pronašao iste takve, još i bolje, negdje u cyberspaceu, nisam nikad vidjela takav žar u njegovim očima.

Bio je vikend, ljudi su nas gledali, ja nisam njih, bila sam fokusirana na svoje dijete, ali sam osjećala osudu. Ja sam testirala sebe i njega. Da li on može, da li da mu kupim pravu opremu i kako ja to podnosim. Dakle, nemam pojma je l me tko gledao, ali teško da nije, ali sam sigurna da je bilo onih koji su osuđivali. Je l mi to uopće važno? Valjda nije. Što ako se nešto dogodi? Kako ću nekome objasniti, npr. na hitnoj, kad to druga djeca u njegovoj dobi ne rade, osim onih par klinaca u Americi. I ono najgore, ja nisam mogla poslije zaspati. Ja mislim da to ne bih mogla podnijeti. Niti iščekivanje hoće li se što dogoditi, a da se zbilja nešto dogodi, pa poludjela bih.

Da li biste poduprli očiti talent i strast pa makar to nosilo neke rizike?

(Inače, dijete je imalo najveće ozljede iz stajanja, a najviše je krvario kad se nekako "spotaknuo" pužući. Trenutno ima šljivetinu na bradi jer je pao dok je prao ruke. Nikad se nije ozlijedio iz rizičnih situacija jer više pazi.)