Moj srednji sin trči trailove i trekkove u Dalmaciji. To znači da u patičicama i tajicama trči uzbrdo i nizbrdo po kršu, po stazama po kojima planinari prolaze u gojzericama, prikladno odjeveni, i van tih istih staza gdje samo koze zalaze.
Teren izgleda ovako nekako: http://www.skraping.hr/hr/wp-content...bkacan_103.jpg

Nije se nikad ozlijedio, nadam se da niti neće. Taj sport je kao stvoren za njega, ne zato što je on fantastičan trkač, nego baš zato što ne može biti najbolji. To je mehanizam koji ga vraća iz direktor svemira modela postojanja u "normalni" model postojanja.

Strahove od ozljeđivanja sam riješila prije 17 godina kad sam tada dvogodišnjaka vodila za ruku uz stepenice. On je uspio pasti, slomiti zub na stepenicu i razrezati usnu, a ja sam ga i dalje držala za ruku.

Sve ozljede moje djece, tipa slomljena ruka, razbijena arkada, nabijeno koljeno, potres mozga, itd. su se dogodile u normalnim okolnostima, tipa slomio ruku na tjelesnom, pokliznuo se na stepenicama pa razbio arkadu, pala sa stolice na glavu...
Dakle ne bih ja tu glavnu pažnju obraćala na potencijalne ozljede, nego na unutarnji motiv za bavljenje ekstremima. Ove trail utrke su zapravo put u ultramaratone.
Ultramaraton je svaka utrka duža od 42km. Najpoznatiji hrvatski ultramaraton je Istra Ultra Trail u najdužem izdanju 168 km plus visinka razlika. Ali ni to nije sve, kao apsolutni ekstrem van svih normi i pravila imaš Kiliana Jorneta. Kilian je 30-godišnji španjolski ultramaratonac koji se na Everest popeo za 26 sati, bez osiguranja i dodatne opskrbe kisikom. Za usporedbu, penjačima u prosjeku treba 4 dana da ispenju Everest. Takvu vrstu ekstrema ne bih poticala, a ovo što L trenutno radi ću podržavati dokle god budem smatrala da je to dobro za njega. I stvarno mislim da je to dobar put, jer svoju granicu nisam postavila u stilu "ne dolazi u obzir da trčeš po stinama, slomićeš vrat jadnatisam", a ako ikad budem morala reći koji na račun ekstremnoga imat ću temelje za to.