Moje dijete je 11 godina provelo u rukometu. Odustao je kad je trebalo postati profi, jer on to ne zeli raditi u zivotu. A alternative nema. Ili profi seniorski rukomet ili nista.
A odricanja? Lopte, trenirke,tenisce,turniri na koje moras voziti po citavoj RH, turniri na koje idemo svi i svaki vikend citava obitelj posvexuje tome, godišnji koji su uskaldjeni s ljetnim turnirima i pripremama, treninzi po svakojakim dvoranama za koje ti javljaju dan prije ili taj dan jer ne znaju da li ce uopće dobiti termin, propustanje kina , kuglanja i rodjendana....

Zbog malo i premalo novaca koje svi sportovi ulazu u djecu odrixanja na svim poljima su ogromna i nasa i djecja. A necu ni počinjati o polomljenim prstima, isčašenom ramenu, koljenu, posjetama hitnoj usred noći... I skoliozi i protrakciji ramena kao trajnom poklonu .

Ali sve te godine su donijele i puno radosti, prijateljstava i divnih oskustava , i njemu i svima nama, i ne bih ih mijenjali nizasta.

Danas je u necem sasvim drugacijem, za većinu ljudi na margini sporta, ali uziva, makar je iz medicinskih razloga poleo, u tome se nasao, do te mjere da ce mu biti profesija