Evo ja ću konstruktivno.
Većinu obrazaca ponašanja prepoznajem i vidim kod svojih doma - razvaljenost s mobitelom u ruci, na sve što im kažeš odgovor "sad ću" uz isti odsutni pogled u mobitel u ruci, beskrajno tuširanje i boravak u kupaoni, neki oblik gnjavaže oko hrane, ponekad i bezobrazluk.... odnosno dobro došla u te godine.
Ne mislim da je šamar u afektu strašno zlostavljanje djeteta, međutim to je znak slabosti i da su doveli roditelja do ruba pucanja što nije dobro ni za dijete ni za roditelja.
Ono što zaista pomaže - ali trebate svi zajedno o tome razgovarati u nekom trenutku kad ste smireni, ne u afektu - to je postavljanje pravila i njihovo pridržavanje, uz sankcije za kršenje.
Na primjer napravite tjedni raspored kad tko šeta psa.
Ograniči vrijeme za tuširanje (zar im svi vi ZAISTA dozvoljavate da se tuširaju preko sat vremena?????) i tjeraj van iz kupaone ako pretjeruje.
Ako neće van nema treninga sutradan.
Možda ovo zvuči brutalno, ali kad osjetiš da je svakodnevnica izmakla kontroli potrebne su oštre mjere. Ono što je dobro - poboljšanje se zaista brzo osjeti.
Dakle, smanji razgovor, uvedi pravila.
Djeca u toj dobi gube tlo pod nogama, osjetljiva su, emotivna, događaju im se burne tjelesne promjene, oni vape za strukturom, okvirom i pravilima.
Najgore što možemo napraviit je tretirati ih odraslije nego jesu i o svemu beskrajno razgovarati i pokušavati ih urazumiti razgovorom.
Sjeti se da uvijek treba biti jasno tko je roditelj a tko dijete.
I opet ću na tuširanje - nas je šestero, svi nešto treniraju, tuširaju se svaki dan, nekad i dvaput. Apsolutno mi je neprihvatljivo da to traje i traje, nakon desetak minuta ih tjeram van iz kupaone.
I ovako plaćam vodu basnoslovno puno.
-
-
Zivjela kuca sa 2 kupaone i wc-a!
