Bubilo Bubich prvotno napisa
Ivana, prema mojem iskustvu, to se neće smanjivati... jednom sam (prije 8 godina) proplakala cijeli jedan roštilj... prvo dijete je bilo staro 3-4 mjeseca i moja šira obitelj (starci, buraz i šogorica, tete, sestrične...) su organizirali roštilj na Jarunu da se družimo. Zvali smo i sveki, ali ona je čangrizavi stari babac i ne znaš nikad hoće li ju uvrijediti što ju zoveš ili što ju ne zoveš... neće ona. Ok. Prije nego krenemo 20 km na drugi kraj grada, MM ode nakratko do nje da riješi koju mušicu. Čim smo stigli i zamirišali ćevapi, eto nje sjela na mobitel... frka, panika, sto zivotnih problema... moj se vratio. On propustio roštilj, ja proplakala roštilj... 8 godina kasnije nit bi trepnula, nit bi suzu pustila... on, ovisno o procjeni, nekad odleti, nekad kaže “nismo u gradu” i ugasi mobitel. Ne možeš brate to... uostalom i ovo dijete od 8 godina to kuži i zna mu prigovoriti ako je nešto očekivao od tate s “opet ideš k njoj?!”. Ja se pravim blesava i fina, pa kao “ona mu je mama, tvoja baka, stara je, treba pomoć, brzo će se vratiti”, al mali mu bez pardona spusti “a kad ćeš mi napumpat gumu”.... pa se eto prioriteti mijenjaju.
Djeca rastu, doći će vam dječji rođendani, gdje su druženja s prijateljima? Ako krenu na neku aktivnost, treninzi preko vikenda, škola = lektira, učenje, zadaće, projekti... zaboravite babu na toj razini učestalosti.