1. razred: program i ocjenjivanje
Pozdrav, našla sam temu o školskom programu u 1. razredu, ali želim razmijeniti iskustva i oko ocjenjivanja. Već neko vrijeme razmišljam o svemu i u meni raste nezadovoljstvo, ali prije nego razgovaram s učiteljicom, htjela bih ovdje pročekirati situaciju.
Curka mi je u 1. osmovne i u globalu je ona ok, učiteljica je hvali itd. tako da ne pišem samo o nekom njenom problemu, već generalno. Želim reći i to da njena učiteljica glasi kao super učiteljica, kažu najbolja u toj generaciji, jako je topla, majčinski tip, pristupačna i djeca je obožavaju. Dakle, to je ok.
Idemo na problem: razred je dosta jak, klinci su super, dobar dio njih znam iz doba vrtića, ali su u 1. razred došli s nejednakim vještinama, tipa 2-3 čitača, pola su bili polučitači, ostali nisu znali čitati. Hrvatski dosta nabrijano ide naprijed, svaki dan novo slovo, velika, mala, štampana, pisana...
Došlo je 2. polugodište i, hop, ocjene. Klinci su bili dosta zbunjeni jer do sad nisu bili vrednovani da taj način i nisu uopće kužili čemu služe ocjene, što one znače, zašto su važne. Znam, jer sam svojoj curki objašnjavala mjesec dana, potvrdili su mi i drugi roditelji (i još ne razumiju). Međutim, već u prvih mjesec dana ocjenjivanja bilo je svega u razredu. Komada, dvojki, trojki...do petica. I to vrlo široko, mislim da su do sad skoro svi dobili i dva i tri, a mnogi imaju barem jedan komad. Npr, meni je moja klinka za jednu curicu iz razreda nakon mjesec-dva rekla, "ona ima same jednice". Bila sam šokirana. Naime, od početka drugog polugodišta pišu diktate, provjere znanja itd. i dosta je rigorozno, ali nepojmljivo mi je da se klince u 1. razredu puni jedinicama, neovisno o razini znanja i navika jer...što se time postiže dugoročno? Efekt tih jedinica sad može samo razviti otpor, nedostatak samopouzdanja, a ne svjetiljku iznad njihove glave:"dobila sam 1, dakle, moram se više potruditi".
No, idemo dalje. Problem je i dublji. Naime, pitam se što se zapravo ocjenjuje i kako.
Primjer:
Pišu diktat - rečenice pisanim slovima (pri tom još sva nisu ni učili, iako tih slova nema u rečenici, poanta je da oni još nisu pismeni). I sad, diktat ima sedam rečenica. Na tom testu je više od 10 (od 24) djece dobilo 1. Moja je dobila 3, a na njenom primjeru pokazat ću vam greške: zato što je na kraju jedne rečenice stavila uskličnik, a trebalo je točku. Zato što je u jednom rečenici osobno ime napisala malim slovom. I zato što je u dvije rečenice ispustila jedno slovo u jednoj riječi. Hop, 4 rečenice netočne. Pri tome, oni nisu obrađivali ni interpunkcije, ni velika slova kao cjeline (oni su 1. razred!). Naravno da im je rekla čemu služe točka, upitnik i uskličnik i da se imena pišu velikim slovima, ali meni se čini da je u 2. polugodištu 1. razreda pretjerano djecu koja su fokusirana da uopće zapišu ono što čuju tražiti i da točno pišu velika slova i interpunkcije.
Ako se varam, i ako je to slučaj svuda, ok.
Uglavnom, taj ispit im je poništila i pisali su drugi koji je isto neslavno prošao. Ima djece koja kaskaju s čitanjem i pisanjem (pri tome su ful bistri klinci) i oni imaju jaaako loše ocjene iz hrvatskog. To me rastužuje jer čemu klince ubijati u pojam već u 1. razredu, pa zar nije poanta da se u 1. razredu izravnavaju vještine, zar nije poanta da ih se potiče, ohrabruje...? Sad već čujem jednog klinca (koji je bistar i nije lijen) da je on glup za hrvatskiPa par mjeseci hrvatskog i on već misli da je glup za predmet koji će učiti još sljedećih najmanje 11 i pol godina? Plače mi se.
Idemo dalje. Matematika. Davno sam bila u 1. razredu, ali mislim da smo mi u 1. učili brojeve do 100, zbrajanje i oduzimanje i da su nam jedadžbe s jednom nepoznanicom došla u 3. osnovne, kad se apstraktno mišljenje krene razvijati. Oni to imaju sad u 1. osnovne (s tim da brojeve uče do 20). Problem je što mnogima ti zadaci nisu jasni. Ono, neki klinci super zbrajaju i oduzimaju, ali te jednažbe su im još uvijek u prosjeku komplicirane. Npr. ? - 12=7 19-?=4 i sl. Ali ok, to je tako u udžbeniku, netko je smatrao da klinci to odmah moraju shvatiti. Ali kinci se s nastave vrćaju tako da im to još nije sjelo. Ne svima, ali mnogima.
No, odmah s drugim polugodištem, krenuli su i zadaci riječima i to na ispitu - od jednostavnih (Ana ima 5 bojica, a Ivo 3 više, koliko imaju ukupno bojica) do kompleksnih. A mnogi od njih nisu još tečni u čitanju. I sad, možete si zamisliti kako takvo dijete riješi ispit. Evo primjer pitanja od prije mjesec dana u ispitu:
- Od broja koji je za 3 veći od broja 5, oduzmi broj koji je za 2 manji od broja 6. Je li dobiveni broj veći ili manji od broja 3?
Dakle, dijete koje ne čita tečno, dok dođe do kraja zadatka, zaboravi što je bilo na početku. I onda mnogi matematičari koji ne čitaju tečno dobivaju slabe ocjene. Da ne kažem da je jedan mali matematičar koji ima problem s čitanjem i pisanjem nedavno dobio 1 i iz prirode i društva jer nije bio u stanju sam pročitati i riješiti ispit. Kakva je to poruka djetetu? Pa neće ga ta jednica nagnati da sutra ujutro dođe u školu oboružan čitanjem i pisanjem, očito mu taj dio sporije ide. I ako je test iz prirode i društva, onda se ispituje znanje iz prirode i društva, a ne čitanja i pisanja, dakle, ne bi li takvoj djeci trebalo na ispitu pripomoći pročitati pitanja? Pa da se vidi što znaju iz prirode? A ne da zbog težeg čitanja bivaju kažnjeni i u matematici i u prirodi?
Nisam za labave kriterije ocjenjivanja kroz obrazovanje, naprosto mislim da u 1. i eventualno 2. razredu ocjene ne bi trebale služiti kažnjavanju i obeshrabrivanju djece, već poticanju. Sad imam doma jedno dijete koje misli da je glupo za matematiku (a nije, dio matematike super rješava), njenog prijatelja koji misli da je glup za hrvatski, njenu prijateljicu (odraslu u sportu, od bicikla do penjanja, sve je naučila 2 godine prije druge djece) kojoj je tjelesni najgori predmet itd. U 1. osnovne. Izgrađuju stav o tome što im ide, a što ne, a zapravo su u fazi prilagodbe i razvoja...
Je li tako i u drugim školama, razredima...? Je li to nešto što je sustav usvojio kao pravilo ili ovisi o učiteljici?
Jesam li zabrijala?
Pri tom sam doma mama koja klince podučava svemu neovisno o školi i tempu programa, ali naprosto vidim da za neke stvari nisu spremni u tom trenutku i da im nešto samo klikne u drugom i koliko ih je važno ohrabrivati, pozitivno poticati i razvijati interes i sreću zbog učenja i novih spoznaja, a ne da im "učenje" ima negativan prizvuk već u prvoj fazi obrazovanja. Ima roditelja koji su nabrijaniji od mene, ali i onih koji uopće nisu pa su ti klinci u 1. osnovne došli manje spremni i sad to plaćaju...bez veze. Boli me srce.
 |
|||
Odgovori s citatom
betty blue prvotno napisa
.
A kamoli da ih je 26 iju. Dakle, općeniti savjet: ako se može, nek dijete čita, biti će mu/joj lakše, a ako ne, onako kako je rekla Peterlin, raditi i s djetetom, a u slučaju većih izaova, biti prisutan i u školi.
- normalno, kad se sve ocjenjuje, sve što se uči i napravi se mora i ocijeniti. Ja nisam doživjela da mi dijete nešto uči u školi a da se to ne naplati ocjenom.
