Sa SVIM poteškoćama koje djeca imaju nose se uglavnom samo obitelji. To nije briga škole. Ionako bi nas onamo zvali samo kad ONI misle da ima problema, inače bolje da ne prilazimo. Znam iz iskustva, višestrukog i dugogodišnjeg. Na sreću, kako sam već napisala, nama se to rano iskustvo i te kako isplatilo*. Moja djeca se isto sama tjeraju. I odradili smo psihoterapiju radi toga u dobi u kojoj je sada djevojčica od Mitovski (sorry na užasnoj pravopisnoj konstrukciji). Nije isto - nikome nije isto - ali treba djetetu pomoći kako najbolje znamo da to prevlada (kao što rade svi roditelji koji prepoznaju najbolji interes svoje djece). To je teško. Nitko nije rekao da nije. Ali postoji svjetlo na kraju tunela. Svaki čovjek nauči nositi se sam sa sobom i sa svim ostalima.tanja_b prvotno napisa
* Evo primjera: neki dan pita moj mlađi sin kako izgleda psihološko testiranje u autoškoli, a ja mrtva hladna odgovaram "Jako slično onom koje si već puno puta odgulio u Suvagu". Kraj priče. Nadam se da će proći na tome, jer s voljom i veseljem iščekuje upis u autoškolu, a malo se brinem kako će sve to biti - nema individualizacije na tome. Rekla sam mu "nema spasa - moraš biti u stanju pročitati svaki putokaz" i već dugo ga uvježbavam za to, da ga disleksija ne omete u polaganju ispita. Neće biti lako, ali uopće ne sumnjam da će uspjeti. Ne izliječiš se od smetnji, naučiš živjeti s tim i izvlačiti najbolje od svega.
 |
|||
Odgovori s citatom