Evo ga, obećah izvještaj. Nisam sigurna jel smijem na čestitanjima u dubine pa ću ovdje.

Imale ste pravo, bezveze sam imala tolike brige, na kraju sam ionako zaboravila sve na što sam kao trebala misliti da mi se ne dogodi. Noć prije nisam baš spavala, oprala me nervoza. Zaspala sam tek oko 5. Probudili se oko 10 oboje, popili kavu. Mene je ponovo uhvatila nervoza, pitam muža što ćemo ako netko napravi neki nered, što ako bude padala kiša.. On mi govori da kad sve krene nećemo znati gdje nam je glava, a gdje guzica, a kamoli da se brinemo o vremenu i neredima. Otišla sam na frizuru, vratila se, našminkala se. Oboje smo se spremili na vrijeme, pa nam je ostalo vremena za još jednu kavu. Uskoro su nam došli najbliži (i fotografi) pa je bilo vrijeme i da se obučemo.

Vjenačnica je vodila svoju politiku i kuma je nije mogla zatvoriti. Ona i moja sestra u panici, a ja začudo skroz mirna govorim da zatvore dokle ide i da me uopće nije briga. Nisam ni izgovorila do kraja, a one je zatvore. Ostali smo još da se slikamo i krenuli. Obred (ili kako se zove kad nije u crkvi?) nam je bio na otvorenom. Bilo je sunčano, nije bilo ni kapi kiše. Tata me vodi prema mužu, ja gledam ljude. Vidim mamu i didu da plaču. Svekrva isto plače. Govorim samoj sebi: nemoj, nemoj, tvoj red je kasnije, sad se samo trebaš udati. I udam se. Bilo je jako lijepo i romantično. A ja cijeli život mislim da ne padam na romantiku hahaha. Na kraju sam si dopustila da ipak malo plačem.

Ostali smo još neko vrijeme tamo, bilo je sunčano pa smo iskoristili to za svirku i plesanje vani. Na putu prema sali govorim mužu da sam gladna kao vuk i da jedva čekam večeru jer sam zaboravila jesti haha. On vadi čokoladu iz ladice u autu i govori da je znao da ću se sjetiti kad tad da bi se moglo nešto i pojesti.

U sali je bilo veselo, prvi ples će mi zauvijek ostati u sjećanju. Ljudi su plesali cijelo vrijeme, meni je po običaju bilo najdraže plesati kolo, nije uopće bitno koje haha. Oboje smo imali trenutak prosvjetljenja kad smo skontali da su kukunješće i užičko skoro pa dva ista kola. Stigla sam se i slikati sa svima, i jesti, i plesati.

Od sitnih nesavršenosti me se najviše dojmilo kad sam bacila buket u luster hahaha. Bila je muka dohvatiti ga, ali uspjeli su. E da, i nisam htjela da se puca ali neki su ipak bez našeg znanja ponijeli pištolje. Nije me uopće bilo briga jer kao što vidite u jednom danu se drama queen pretvorila u flegma queen. Nije bilo prevelikih ispada, neka moja rodbina je pokušala izvesti neke svoje gluposti, ali udaljeni su sa svadbe odmah tako da smo i to preživjeli.

Danas smo još imali ručak, kavu, druženje.. i krenuli kući.

Pokušala sam skratiti, života mi.
Pamtit ću taj dan do kraja života.