Joj Riri, post ti tako treperi da sam na trenutak osjetila uzbuđenje kao da se ja (opet) udajem.
Osnovno je da si ponavljaš iznova i iznova da je to tvoj dan u kojem si glavna zvijezda i da uživaš u svakom trenutku, upijaš ga i pamtiš taj osjećaj jer je zaista emotivan jako.
Iako se nisam zapravo nikad htjela udati jer to nisam smatrala potrebnim ni važnim, učinila sam to čak dvaput pa sam iskusna.
Svadba br. 1 bila je za moje pojmove velika (ex je Slavonac hercegovačkih korijena, beat that :lool) no za pojmove njegove strane to je bila mala svadba ispod 200 ljudi.
Budući da nisam uopće željela ni vjenčanje ni svadbu već je to bila želja exove obitelji na koju sam pristala zbog njih, moj je uvjet bio da uopće ne sudjelujem u organizaciji i da se samo pojavim pa je tako i bilo.
Tako nisam birala ni grad ni restoran ni bend, večer prije sam sa svojim prijateljicama i kumom provela u drugom gradu, ujutro otišla na frizuru, šminkanje, čak i nokte i došla sam na dejt pred crkvu malo prije ceremonije. Pamtim da sam bila vesela i opuštena, potpuno stress free. Dok je ex cijelo jutro razvažao hladnu prasetinu i dočekivao uzvanike na kolodvorima pa je bio prilično krepan, eh.
Pamtim da je bilo veselo, bilo je puno dragih ljudi, puno smijeha. Bend nije baš znao puno dalmatinskog repertoara iako su se kleli da rasturaju ali dobro.
Ja sam sebi bila lijepa, to mi je bilo važno.

Svadba br. 2 bila je potpuno neuobičajena. Ujutro na dan svadbe prvo je sin imao utakmicu koju smo gledali, pa kćer polaganje za pojas u borilačkom sportu nakon čega smo imali i roštilj u klubu. Da dan bude pravi obiteljski i bivši su bili s nama na tom roštilju. Onda smo se otišli doma spremiti pa se oženiti. S nama su bili kumovi s partnerima i djecom, naša djeca i još dvoje prijatelja. Nismo ni roditelje zvali. Skroz je bilo dirljivo i emotivno unatoč konfuznom danu. Otišli na večeru poslije.

Baš si me sad vratila u taj osjećaj, hvala ti.
Sretno. I ne zaboravi, ti si zvijezda dana.