Pravo na smrt

[Riri92]

Sa emotivnom distancom bi sve bilo opravdano i dopustivo jer nikoga ne bi bilo briga. Ali nije nam to uopće prirodno. Koliko bi nas ovdje podržalo eutanaziju bilo koje osobe koju volimo? Vrlo vjerojatno nitko. Ne bih ja rekla da je to sebično, to je jednostavno prirodno. Napravljeni smo tako da imamo emocije i da se vežemo i da volimo. Tužni smo i plačemo i kad umre stara osoba koja je bolesna godinama i kad znamo da će joj brzo doći kraj, kako je onda moguće podržati nečiju vlastitu odluku o smrti? Ljudi smo, nismo roboti.

[ina33]

Koliko bi nas ovdje podržalo eutanaziju bilo koje osobe koju volimo?

Zato je i dobro da ne odlučujemo za druge, ako ne moramo (nije im oduzeta poslovna sposobnost).

[betty blue]

Koliko bi nas ovdje podržalo eutanaziju bilo koje osobe koju volimo? Vrlo vjerojatno nitko.

nije baš tako jednostavno
nije to "volim te stoga ne želim da umreš"
to je "volim te i ne želim da patiš"

[ina33]

nije baš tako jednostavno
nije to "volim te stoga ne želim da umreš"
to je "volim te i ne želim da patiš"

X. I sigurno je i kod "volim te i ne želim da patiš" milijun žalovanja i želje "a da ipak", ali preteže osjećaj - ovo ovako nema smisla, ne želim to za ovu osobu. Valjda.

[aleksandra70vanja]

nije baš tako jednostavno
nije to "volim te stoga ne želim da umreš"
to je "volim te i ne želim da patiš"

jednom sam bila poslovno i privatno (obiteljska dobra poznanica) u kuci umiruce zene
imala je manje od 60 godina, ca
i njena kci, tad je imala cca 25 god. mi je rekla: “voljela bi da je mama umrla jucer”

[Riječanka]

vjerujem da bi svatko (osim onih s jakim vjerskim uvjerenjem da je to grijeh) tko je preživio dugotrajno bolno umiranje voljene osobe sa svim popratnim komplikacijama vrlo lako podržao eutanaziju.
za sebe sam sigurna da bih, jer se sa silinom boli kada je gđa smrt došla mogla mjeriti jedino silina olakšanja koje sam osjetila.
svi imamo neko svoje, apstraktno poimanje dostojanstva i kvalitete života koju želimo sebi i svojima i nakon prelaska granice ne vidimo više smisao, ali ta je granica kod nas vrlo različito postavljena, a tek u konkretnom slučaju, suočeni sa izborom (ako ga imamo) možemo znati gdje je ona. da mi je bilo ponuđeno da se doza morfija pojača, preko dopuštene, bilo što drugo, znam da bih tada bila rekla, da molim vas.
za sebe bih voljela da mogu sada izabrati i reći kakav život ne želim, definiram tu granicu i da to znaju moji bližnji i da im olakšam jer znaju da sam ja izabrala dostojanstvenu smrt, društvo ih ne osuđuje i ne prijeti im kazneni progon.
ako možemo potpuno sje..ti svoj život, zašto a ne bismo mogli i prekinuti?

[mitovski]

jednom sam bila poslovno i privatno (obiteljska dobra poznanica) u kuci umiruce zene
imala je manje od 60 godina, ca
i njena kci, tad je imala cca 25 god. mi je rekla: “voljela bi da je mama umrla jucer”

Teška tema.
Moja mama je u domu 5 godina i boluje od Alzheimera i prije cca 6 mjeseci je pala izmaknula se kost u kuku i 6 mjeseci je u krevetu. Pretpostavljate kako izgleda takav pacijent u krevetu. Godinama već nije svjesna ničega, priča nerazumljivo.

Da, nedavno sam joj rekla da slobodno ode i da ne brine da smo mi svi dobro.
Ona se pati, koliko ne znam ( ne pokazuje znakove da trpi bolove), ali to nije život, živa je utoliko što diše. Nebrojeno puta sam pomislila da joj se bar skrate muke. Borim se s osjećajima da je bolje da umre i tugom što će umrijeti, užasno sam potrgana između ta 2 osjećaja.

Kad je bila zdrave pameti uvijek je govorila da ne želi tako živjeti. Ono što mene muči je što je i neke druge stvari rekla pa kad je došao taj trenutak se predomislila i baš sam neki dan razmišljala da postoji eutanazija i da ja moram odlučiti ne znam kako bih odlučila iako sam svjesna da i za nju i za nas koji ju gledamo ovo nije život.

[Kaae]

Koliko bi nas ovdje podržalo eutanaziju bilo koje osobe koju volimo? Vrlo vjerojatno nitko.

Ja bih; jesam. To da jesam, to je u smislu da sam za to, da podrzavam. Nije se (jos) dogodilo. Imam neke ograde oko toga i situacije u kojima ne bih podrzavala, ali generalno, smatram da imamo pravo na smrt. U krajnjem slucaju, niti jedan zakon nas ne primorava na to da se lijecimo.

Ne mogu u ovome raspravljati bez emocija, ali i s emocijama mi zapravo uopce nije strano, a ni pretesko, u smislu da moram iskljuciti emocije. Trenutno imamo pravo odluciti u kojem trenutku ne zelimo vise da nam (ili bliznjima) zivot odrzavaju aparati. Zasto ne bismo tu granicu ucinili malo fleksibilnijom? Zbog cega bi aparat trebao biti krajnja granica izmedju zivota i potpomognute smrti (ili potpomognutog zivota)?


(Preskocila sam dio postova, sad se moram vracati nazad, na sve ispod ovog od Riri.)

[marta]

Mozda sam ja ipak robot.

[Riri92]

Ne znam. Slažem se da je previše komplicirano. Ali ja sam zadnji post napisala sa isključivo emocionalne strane. Koliko god shvaćala princip vašeg razmišljanja na ovoj temi, ne mogu to primjeniti na sebe. I razumijem da to djeluje sebično.

[čokolada]

Meni je ova priča strašna. Kako roditelj može ne vidjeti da se 11/14-godišnjakinji takve strahote događaju?

[Lili75]

Meni je ova priča strašna. Kako roditelj može ne vidjeti da se 11/14-godišnjakinji takve strahote događaju?

Čoksa moja i ja sam odmah to zamijetila u članku.

Al sad članak uzimam s rezervom s obzirom da uopće nije ispravno preneseno.

[Vrci]

Znam decka, ajd covjeka, manje od 40 god. Tj. Znala sam ga. Koji isao van na eutanaziju. Imao tumor od kojeg vise nije vidio, imao napadaje, bol da ni morfij nije pomagao.
Gledala sam njegov zadnji video i plakala. Sto je bolest od njega napravila

I bliznji su ga podrzali u odluci da to napravi,jer su vidjeli sto mu preostaje i kakav zivot, pomogli mu skupiti novce

Uzasno teska odluka,nisam par dana mogla prestati misliti o tome kako je odlucito da ne zelis vise zivjeti. Ili znati da ti smrt slijedi


Ali za psihicke bolesti, ne znam iskreno.. neki se nose s time, neki ne... Ubila bi se ona prije ili poslije. Bacila u rijeku/tablete/sigurno bi nasla nacin

[sasa]

U Nizozemskoj, a i u jos nekim zemljama, Belgiji primjerice dozvoljena je eutanazija oboljelima od mentalnih bolesti. Inace psihijatrijska je dijagnostika znacajno slozenija od: bolovala je od depresije i anoreksije, iako su to dijagnoze koje obitelj i okolina prepoznaju i dozivljaju. Duboki strukturalni poremecaji koji su ponekad u podlozi takvih dijagnoza su u osnovi nereparabilni i lijecenje je simptomatsko, cesto slabo uspjesno. Inace elektrosokovi su legitimina i vrlo vrlo korisna metoda lijecenja odredjenih psihijatrijskih stanja, koriste se svuda u svijetu, i u Hrvatskoj, na Rebru konkretno.
O dusevnim se bolestima zna uglavnom malo ili nimalo, pa se mijesaju subjektivna vidjenja sa znanjem. Elektrosokovi na ciji se spomen mnogi sokiraju su pravi primjer za to.
Danas je dan oboljelih od dusevnih bolesti, ja im zelim vise dostojanstva i manje stigme.

[ina33]

U Duboki strukturalni poremecaji koji su ponekad u podlozi takvih dijagnoza su u osnovi nereparabilni i lijecenje je simptomatsko, cesto slabo uspjesno.

Evo... za ovu konkretnu rečenicu ne znam čuju li je pacijent i njegova obitelj ikad od psihijatra. Ne znam, zapravo, je li kontraproduktivna (iz perspektive psihijatara). Bojim se da bi vodila obitelj brže nekoj institucionalizaciji tj. odustanku od pacijenta. A ona je, recimo, neka moja istina. Doživjeli smo to da nam je psihijatar rekao da je osoba "još i dobro" i da "moramo bit zadovoljni kako može biti", ja sam to shvatila ono... može napadat naokolo i ono u nije baš gola na stablu i ne viče "io voglio una donna" kao u Amarcordu, pa možemo bit "zadovoljni". Više puta sam zamišljala kako bi oni privatno bili "zadovoljni" živjeti u stanu s takvom osobom npr. I koliko bi dugo izdržali. I je li to uopće dobro - jer kao posljedica ostaju oni koji su mogli biti zdravi, a sada i oni kljucaju tablete (bliža obitelj).

[Tanči]

Slažem se sa Sašom.
Iz iskustva znam da oboljeli od npr. depresije ili bipolarnog poremećaja dožive promjenu ličnosti i jako su skloni suicidu.
Psihičke bolesti nisu vidljive, opipljive, ali po mom mišljenju su teže, puno teže od svih drugih bolesti.



Sent from my iPhone using Tapatalk

[ina33]

Koliko je to bilo dobro - bilo je toliko dobro da smo mlađi u obitelji sklopili dječji pakt da, ako se nama to dogodi, onaj zdravi će tu osobu izmaknut iz obitelji.

[Jelena]

Imali smo predivnog clana sire obitelji koji se odlucio ma eutanaziju. On je puno ranije poceo uplacivati za to, jer je rekao da ne zeli zivjeti pod svaku cijenu. Jos mu nista nije bilo. Onda je jedan dan dobio rak, operirao, svejedno metastaziralo na mozak. On se jos dobro osjecao, al je prognoza bila jako losa i umiranje u groznim uvjetima, smrt u nekoliko tjedana. Odlucio se. I popio "lijek" pod nadzorom lijecnika i bliskog clana obitelji. Morao je "unaprijed", jer je morao biti sposoban sam uzeti lijek.
Dan ranije smo se culi telefonom. To mi je jedan od emotivno najtezih momenata. Na kraju je on meni rekao kako predivno odgajam sina i da nam zeli svu srecu. Ne vjerujem u zagrobni zivot. Osim sto mi je taj covjek duboko u srcu i zivi u nama, dok ima nas.
Nisam se mogla osloboditi toga da je mozda neka greska u pitanju i da bi trebao pokusati zivjeti. Premda racionalno znam da se spasio velikih muka. Gledali smo u sat. Znali smo kad je termin. On se okruzio bliskom obitelji, jos im je skuhao rucak dan ranije. Nama je predaleko bilo putovati s jednogodisnjakom.

S druge strane, moja baka je zivjela jako nekvalitetnim zivotom godinama. Nepokretna u domu. Nikakav vjernik, ni ateist, nije se time uopce bavila. Ona je bila za zivot kakav jest. Nju ne mogu nikako zamisliti da bi se odlucila. Moje roditelje mogu zamisliti, jednom. I sebe.

Razliciti smo. Mislim da treba covjeka pustiti da odluci za sebe.

[casa]

Psihicki bolesnici pate iako sami stvaraju uzrok patnje...i to je tesko prihvatiti. Zapravo pitanje eutanazije mi se svodi na to je li zivot pun patnje vrijedan zivljenja. Meni osobno jest, i onda kad je osoba u potpunosti promijenjena. I ne govorim to olako. Kad covjek dobije tesku vrstu raka za koju nema lijeka, u osnovi samo bira da smrt dode ranije... kad covjek imatesku psihicku bolest za koju nema lijeka covjek bira odustajanje od takva zivota. A takav je zivot tezak, bolan i usamljen. Prihvatit bol bez svrhe je strasno tesko.

[Konfuzija]

Problem je jedino sto se pravo na smrt ponekad moze pretvoriti u dozvolu za ubijanje. Ako je vec zakonski dozvoljena, treba je stvarno detaljno izregulirati i strogo nadzirati. Iako, ne bih htjela biti u povjerenstvu koje odlucuje tko moze umrijeti, tko ne.

Ne znam ima li bol svrhu, osim da covjeka umanji, ali znam da je dio zivota i ovako teoretski mi se cini da bih htjela zivjeti koliko god mi to medicina i lijekovi omogucavaju.

[silkica]

Jedna je stvar pomisliti "bolje je da umre" ,a nešto sasvim drugo je potpisati da se nekome da smrtonosna doza.
Jelena,taj bliski član je na neki način izvršio samoubojtvo,zar ne?Svjesno je prekinuo sam sebi život,dok su drugi gledali(nadgledali).
Rekla bih da se slažem sa Konfuzijom,to bi bio moj odgovor.

[martinaP]

Kao netko tko je 18 god zivio s psihicki bolesnom osobom mogu samo reci ovo: da danas/sutra obolim, u prvom lucidnom trenutku bih se (nadam se) ubila. Nikad, nikad ne bih svojim bliznjima (zapravo nikome) pozeljela takav zivot.

Eutanaziju bih svakako zakonski regulirala.

[silkica]

Ja se pitam,da li bi iko od nas imao snage potpisati papire?Ne pričam o isključivanju aparata,to smatram vještačkim životom.
Evo čisto da pitam,bez ljutnje,nemam namjeru provocirati.
Martina,Mitovski,da li bi podnjeli zahtjev za eutanaziju vama bliskih osoba?Koje ne mogu same odlučiti?

[martinaP]

Ja se pitam,da li bi iko od nas imao snage potpisati papire?Ne pričam o isključivanju aparata,to smatram vještačkim životom.
Evo čisto da pitam,bez ljutnje,nemam namjeru provocirati.
Martina,Mitovski,da li bi podnjeli zahtjev za eutanaziju vama bliskih osoba?Koje ne mogu same odlučiti?

Za drugu osobu? Mislim da ne bih.

[mitovski]

Ja se pitam,da li bi iko od nas imao snage potpisati papire?Ne pričam o isključivanju aparata,to smatram vještačkim životom.
Evo čisto da pitam,bez ljutnje,nemam namjeru provocirati.
Martina,Mitovski,da li bi podnjeli zahtjev za eutanaziju vama bliskih osoba?Koje ne mogu same odlučiti?

Nisam sigurna da bih mogla, pogotovo ako o tako nečemu s osobom nisam nikada razgovarala.
Mislim da ne bih znala prepoznati tj. odlučiti kad je taj trenutak.
Za mamu sam već nekoliko puta pomislila da joj se bar skrate muke a onda evo kao jučer odem joj u posjetu i puštala sam joj muziku koju je voljela i odreagirala je osmjehom i baš mi je to bio lijepi trenutak. Ona ne pokazuje znakove boli ali nije svjesna ničega i u krevetu je i sada u ovom trenutku ne bih mogla potpisati tako nešto.

[Kaae]

Da znam da osoba zeli izbjeci situaciju u kojoj se nalazi (a da ne moze sama odluciti), potpisala bih, ako je tako dogovoreno. Da nije tako dogovoreno, cisto sumnjam da bi me itko ista pitao, osim eventualno oko iskopcavanja aparata.

Ovo zapravo ne pisem hipotetski, vec onako kako stvarno jest u nasoj obitelji, a u okviru dostupnih procedura/zakona/cega vec. (A i nisam Martina ili Mitovski )

[Konfuzija]

Da znam da osoba zeli izbjeci situaciju u kojoj se nalazi (a da ne moze sama odluciti), potpisala bih, ako je tako dogovoreno. Da nije tako dogovoreno, cisto sumnjam da bi me itko ista pitao, osim eventualno oko iskopcavanja aparata.

A sto ako se u medjuvremenu predomislila, a ne moze ti to reci?
Iskopcavanje aparata? Mislim da ni to ne bih mogla potpisati. Uf, nadam se da se nikad necu naci u takvoj situaciji...
Morala sam dati eutanazirati psa i macku i bome me je to bacilo u depru koja je trajala tjednima oba puta. A nisam ni za to bila, ali njima stvarno vise nije bilo pomoci. Pas uopce nije bio pri svijesti, a maca siroce.. ona je imala samo bol u sebi. Bili su jako stari obadvoje.. I dalje me srce boli za njima.
Naravno, nije to isto kao kad je rijec o covjeku, ali opet... zivot je zivot, ljubav je ljubav.

[Kaae]

A sto ako se u medjuvremenu predomislila, a ne moze ti to reci?
Iskopcavanje aparata? Mislim da ni to ne bih mogla potpisati. Uf, nadam se da se nikad necu naci u takvoj situaciji...
Morala sam dati eutanazirati psa i macku i bome me je to bacilo u depru koja je trajala tjednima oba puta. A nisam ni za to bila, ali njima stvarno vise nije bilo pomoci. Pas uopce nije bio pri svijesti, a maca siroce.. ona je imala samo bol u sebi. Bili su jako stari obadvoje.. I dalje me srce boli za njima.
Naravno, nije to isto kao kad je rijec o covjeku, ali opet... zivot je zivot, ljubav je ljubav.

Gle, stvar je u tome da bilo kakva odluka, dogovor, kako god to zelimo zvati, ne pada izmedju stranaca, cak ni poznanika. Rijec je valjda o osobama koje se dobro znaju, medju kojima postoji nesto vise od povrsnog, poslovnog ili susjedskog odnosa.

Tu kod nas je prilicno normalno, uobicajeno, imati pripremljen "healthcare directive" kojim sam uvjetujes kako ces skoncati u odredjenim situacijama. Meni je to sasvim ok. Dokumente potpisujes u svjesnom stanju, uz svjedoke i mozes ih mijenjati koliko god cesto zelis. Papirologiju mozes ispunjavati sam, uz obitelj, odvjetnika, socijalnog radnika (njihova uloga ovdje je slicna ulozi psihologa/terapeuta u Hr), psihijatra... Mozes sastaviti vlastiti dokument, poput oporuke (opet potpisan i ovjeren), ili mozes ispuniti nesto poput ovoga: https://mayoclinichealthsystem.org/-...tive.pdf?la=en sto je advance directive preko klinike koju koristimo svi mi (cijela sira americka obitelj).

Meni su dali paketic za 40-ti rodjendan, na godisnjem pregledu. Jos ga nisam vratila, a trebala bih (imam previse toga, neovisno o healthcare direktivama, sto moram iskombinirati i rijesiti za raznorazne situacije katastroficnih razmjera). Muz je ispunio (puno) prije 40. rodjendana, a i promijenio neke stvari.

Sto se kucnih ljubimaca tice, potpisala sam papire za eutanaziju psa prije puno, puno godina. Fali mi jos danas, ali nije mi zao. Nakon dugog razgovora s veterinarom koji ju je znao cijeli zivot, shvatila sam da je tako najbolje za nju. U tom trenutku, njezin zivot je izgubio kvalitetu. Da je bila sama u prirodi, umirala bi polako, danima. Cijeli njen zivot sam bila odgovorna za njenu dobrobit pa tako onda i u tim zadnjim trenucima. Nisam odlucila uspavati zdravu zivotinju ili zivotinju kojoj je trebalo izvaditi zub.

Zapravo, sad kad razmisljam, ne znam sto sve (ne) ukljucuje institucija braka ili izvanbracne zajednice u Hrvatskoj ili uopce u regiji, a da se tice zivota i/ili njegovog prekida. Tu ukljucuje i odgovornost za partnera i donosenje odluka umjesto njih, tako da mi je nesto poput ovih healthcare directives (sto bi ukljucivalo i "upute o eutanaziji" tamo gdje je to moguce) zapravo izuzetno dobrodosla pomoc, s obzirom da objasnjava, crno na bijelo, zelje te druge osobe.

[Argente]

Nisam ni ja. Ali prilično sam sigurna da bih mogla potpisati - ako bih znala da to i same žele (a slučajno znam da sve moje bliske osobe to žele).
Osim djece, ofc, oni su još premali. Za njih bih vjerojatno i ja čekala nemoguće/čudotvorno ozdravljenje do zadnjeg svog daha.

[Konfuzija]

Nisam ni ja. Ali prilično sam sigurna da bih mogla potpisati - ako bih znala da to i same žele (a slučajno znam da sve moje bliske osobe to žele).

Sve mozebitne zahtjeve za potpis pristanka na eutanaziju prebaciti kolegici Argente, molim.

[ina33]

Ja kao i kaae.

[silkica]

Ja sam 1000 puta rekla da bih radije umrla nego bila kao moja svekrva kad ostarim.Sad se samo mogu nadati da me niko nije čuo i da me ne drže za riječ.

[marta]

Silkice,

[marta]

Ne znam sto bi bilo kad bi bilo, ali ovako izdaleka mi se cini da razumijem i one koji ne mogu zivjeti u nekom stanju i one koji unatoc svemu zive. Stvarno je to na svakome da odluci sam.
Tesko je s onima koji ne mogu odluciti sami.
Najboljeg prijatelja moga sina roditelji su iskljucili sa aparata i donirali njegove organe kad je postalo jasno da nema nikakve nade u njegov oporavak.
Nemam pojma kakva vrsta snage je potrebna za to i nadam se da necu nikada saznati.

[casa]

Osobno bih tesko ikad odlucila ugasit zivot. Iako razumijem itekako dobro da je u nekim slucajevima tako lakse i onom u neposrednoj i onima u posrednoj patnji. Sama imam majku shizofrenicarku i iako mi je jasno videnje martinep, opet mi je tako daleko. I ne vidim koja je od nas dvije u pravu... ta odluka o vrijednosti zivota je osobna i tesko dokuciva.
Ne mogu zamisliti ciji bih zivot mogla svjesno okoncati.

[casa]

Da, ali sto ako ta druga osoba oboli od teske psihicke bolesti koja joj u bitnome promijeni karakter. I sad imas crno na bijelo da zdrava ta osoba bi zeljela eutanaziju, a ta gotovo pa nova osoba pred tobom zarko zeli zivjeti, pa iduci tren umrijeti, pa onda opet zivjeti.. Ako netko oboli od raka ili u prometnoj zavrsi nepokretan, mnogo se lakse voditi njegovim odlukama. Sto kad je netko depresivan, shizofren
.. ne znam, meni kad te citam, nekako kao da nisi ubrojila takve situacije. A od takve je krenula tema.

[silkica]

Imam i ja jednog vrlo bliskog psihičkog bolesnika.Obolio je jako mlad,ja ga takvog i pamtim.On živi kako živi,istina,i nije to neki život.Na teretu je bližnjima.Ali ne mogu zamisliti da ga se zbog toga eutanazira.Kao što casa kaže,jedan dan se pokušava objesiti,drugi dan je zaljubljen...Bude jako dobrih dana,bude jako loših dana...

[Riri92]

Čitala sam jednom nešto o ljudima koji su preživjeli pokušaj samoubojstva skokom sa Golden Gate mosta. Svi su izjavili da su požalili čim su skočili. I ne mogu sada ne povezati to s ovim, jer je praktički ista stvar. Što ako ljudi koji se odluče na eutanaziju, požale u istom trenutku kad postupak počne, ali već bude prekasno?

Slažem se i sa prethodna dva posta, što ako psihički oboljela osoba u svojim dobrim danima jako želi živjeti?
Ili što ako se ipak (ne mogu ja bez nade) nađe lijek za neku bolest nedugo nakon što je napravljena eutanazija?
Previše mi je tih 'što ako' koji su po mom mišljenju jako važni. Zato ne bih mogla donijeti odluku o eutanaziji za nekog drugog. I ne bih mogla podržati nečiju odluku o vlastitoj eutanaziji.

[Kaae]

Psihicki oboljela osoba koja nije u stanju razumno razlucivati vise nego vjerojatno ne moze samo tako potpisati bilo kakve papire, ukljucujuci i one o eutanaziji. Procitaj sto pise/trazi dokument koji sam linkala gore - nije kao takav stopostotno obvezujuc.

S druge strane, vjerujem da je posve drugacije razgovarati o ovome s potpuno hipotetickog stajalista, nego iz situacije u kojoj se o ovome aktivno raspravljalo ili u kojoj ovakva direktiva cak i postoji. Meni ovo nije nesto sto bi se mozda eventualno nekako-tko-zna-kako moglo dogoditi. Imam ispunjen papir u kuci; moje ime je na njemu, za sto sam dala pristanak. Situacija u kojoj bih mogla koristiti to pravo (privilegiju? obavezu? mogucnost?) se moze dogoditi sutra, za par mjeseci, godina, nikad, nekad... ne znamo kad, ali je realno da se moze dogoditi u bilo kojem trenutku (a nema veze s padovima meteora ili teskim nesrecama). Papir je prvi put potpisan prije vise od godinu dana, a prije par tjedana su neke stavke promijenjene. Mozda ce se opet mijenjati, tko zna. Lijeka nema, ne ocekuje se njegov pronalazak, niti je uopce moguc van nekakvog SF filma. Taj papir ne prica o eutanaziji, s obzirom da nemamo tu opciju u saveznoj drzavi, ali se prilicno detaljno odnosi i osvrce na raznorazne scenarije.

Cijeli tim lijecnika, ukljucujuci psihijatra, psihologa, socijalnog radnika i palijativnu medicinu se slaze s tim da je osoba (ova iz moje price) u stanju planirati i zeljeti odredjene stvari u vezi odlaska s ovog svijeta. I ja sam s tim ok. Moja eventualna sebicnost ne bi nikad smjela zadirati u osnovna prava druge osobe. Ako imamo pravo na zivot, imamo i pravo na smrt.

[ina33]

S druge strane, vjerujem da je posve drugacije razgovarati o ovome s potpuno hipotetickog stajalista, nego iz situacije u kojoj se o ovome aktivno raspravljalo ili u kojoj ovakva direktiva cak i postoji. xxxx Moja eventualna sebicnost ne bi nikad smjela zadirati u osnovna prava druge osobe. Ako imamo pravo na zivot, imamo i pravo na smrt.

Razmisljam vrlo slicno.

[casa]

Moje pitanje je sto ako osoba dok je zdrava pozeli eutanaziju u slucaju obolijenja od psihicke bolesti koja jest donekle nasljedna i s kojom se susrela u primarnoj obitelji, a kasnije kad oboli se usprotivi tom papiru potpisanom pri punoj svijesti?
I moja rasprava ovdje nije cisto hipoteticke naravi.. imam tako bolesnog clana obitelji gdje je lijek vidljiv u sf filmovima, i bolesnik i svi clanovi obitelji pate zbog tog stanja. Iz mog kuta, mislim i da je takav zivot vrijedan zivljenja. Tema je pocela psihickim bolestima i donosenjem odluka bliznjih na temelju zelja osobe u trenutku bolesti. Nije mi skroz jasno kako se mogu postovati odluke temeljene na poremecenoj svijesti kad osoba zeli eutanaziju, a ne postovati kad se protivi.

[Kaae]

Casa, zbog cega mislis da se ta odluka ne moze promijeniti? Nisu osobe koje boluju od mentalnih bolesti automatski lisene prava o odlucivanju. Cak i ako jesu, odnosno ako je dvojbeno da su u stanju donositi vazne odluke, sigurna sam da postoji nacin da se odluke i donesu.

Nikako ne vidim mogucnost eutanazije kao nacin za ubijanje na mah, lijevo i desno.

[Argente]

Ali osoba s početka teme nije imala dobrih dana godinama - nije da je jedan dan htjela umrijeti, pa drugi silno živjeti. Jer nije imala šizofreniju nego depresiju. Vjerujem da bi kompetentno povjerenstvo pomno razmotrilo razlike od slučaja do slučaja, od dijagnoze do dijagnoze, različite životne prilike itd.

[Kaae]

Sto se zivota tice, vidim ga kao vrijednog zivljenja sve dok ga osoba zeli zivjeti. Kad ta zelja nestane, onda je tu rijec samo o promatracima i njihovim osjecjima. Sama osoba evidentno nije sretna i zadovoljna sto postoji.

[casa]

I to se moze promijeniti. Upravo ovo sto ti pises jest ono sto mene moralno buni. Ljudi mijenjaju odluke i ne mislim da je ijedna od tih odluka stvarnija, realnija. Patnja mentalne osobe jest stvarna pa iz te patnje proizlazi i ta odluka. Povjerenstva koja bi bila kompetentna odlucivati, ne vidim. Bar ovdje u Hrvatskoj. I to u mnogo benignijim situacijama.
I ne slazemo se u osnovnom stavu, da je zivot vrijedan zivljenja dok ga osoba zeli zivjeti, pa otuda mislim da drugacije gledamo na cijeli problem. U svim dubokim pitanjima je cesto tako, da ih ljudi razlicito dozivljavaju. To mi se cini normalnim i pozeljnim. Ne mislim da je moj osjecaj dovoljno utemeljen, kao ni tvoj, da postane opcim zakonom.

[Kaae]

Ma naravno da nije. Opcenito mi osjecaj kao takav ne moze ni pod koju cijenu postati opci zakon.

Ali pravo na izbor, svakako.

[casa]

Da, samo sto je zeznuto kad pravo na izbor ukljucuje druge ljude.

[ina33]

Da, samo sto je zeznuto kad pravo na izbor ukljucuje druge ljude.

Tocno. Ako zabranis nekom tko to zeli, to 'pravo na neizbor' isto onda ukljucuje druge ljude. Sto se god napravi, ukljucuje druge ljude, htjeli mi to priznat ili ne. I netko onda uvijek mora imati 'vise prava', netko je prvotni, netko drugotni, nuzno mora biti. Po meni je prvotni subjekt koji svoju zelju izrazava.

[aleksandra70vanja]

ja sam jako kritična prema prizivu savjesti u medicini
i mislim da ga treba zabraniti
u onom za što se kod nas koristi
a s druge strane, da moram sudjelovati o odluci o nečijoj smrti, bojim se da bih tražila priziv savjesti

[sasa]

https://m.youtube.com/watch?v=SWWkUzkfJ4M

evo iz usta one koja se na to odlucila. Osobno, video je vrlo uznemirujuc.