Pogledala sam ga. I jest uznemirujuc. Moj stav nije promijenio.
Gledam svoju majku koja pati godinama i jos uvijek osjecam da je zivot vrijedan i u patnji. Ne u ime nade izlijecenja, vec da jednostavno jest.
Sasa, koji je tvoj stav? Ne onaj profesionalni gdje mi se cini jasnim da ce svatko odgovoran postupati u interesu pacijenta u skladu s legislativom, vec onaj ljudski... Je li moguce objektivno i nepristrano biti u povjerenstvu tri lijecnika koji odobravaju ili ne zahtjeve kod neizljecivih psihickih bolesti?