Pročitala sam rano jutros uz kavu taj članak i zabezeknuo me, poslije me dan i posao odnio dalje i sad vidim temu ovdje.
Sva ista razmišljanja imam kao sve što ste napisale ovdje, i ima pravo i nema i kako može tako unesrećiti roditelje i treba imati pravo na odluku, ubiti se ionako svako može i svjedočimo tome nažalost svakodnevno. Puno je samoubojstava u teen dobi, nekako sam svjesnija toga sad kad imam djecu te dobi i jače me lupe u želudac.

Mislim da odluka o eutanaziji, osobna odluka, nema veze sa životnim dostojanstvom, fizičkom ili psihičkom patnjom, prognozama... mislim ima ali manje.
Odluka se temelji isključivo na tome želi li netko živjeti ili ne.
Neki ako stari i neki jako teško bolesni ljudi grčevito uvijek žele još jedan dan, još jedan sat. Iako ih možda jako boli i znaju da nema nade za oporavak oni žele tu još jednu kap života.
Ako nema te želje, nije bitna ni nada ni bol ni bilo koji drugi faktor.

U ovom konkretnom slučaju iz članka, onaj majčinski osjećaj u meni je zavrištao da bi učinila sve da se to ne dogodi, ne bih dozvolila 17-godišnjakinji da donosi takve odluke.
Ali ne zna se iz članka što su sve prošli i što je ta majka već sve pokušala.