Pravo na smrt

[Riri92]

Sa emotivnom distancom bi sve bilo opravdano i dopustivo jer nikoga ne bi bilo briga. Ali nije nam to uopće prirodno. Koliko bi nas ovdje podržalo eutanaziju bilo koje osobe koju volimo? Vrlo vjerojatno nitko. Ne bih ja rekla da je to sebično, to je jednostavno prirodno. Napravljeni smo tako da imamo emocije i da se vežemo i da volimo. Tužni smo i plačemo i kad umre stara osoba koja je bolesna godinama i kad znamo da će joj brzo doći kraj, kako je onda moguće podržati nečiju vlastitu odluku o smrti? Ljudi smo, nismo roboti.

[ina33]

Koliko bi nas ovdje podržalo eutanaziju bilo koje osobe koju volimo?

Zato je i dobro da ne odlučujemo za druge, ako ne moramo (nije im oduzeta poslovna sposobnost).

[betty blue]

Koliko bi nas ovdje podržalo eutanaziju bilo koje osobe koju volimo? Vrlo vjerojatno nitko.

nije baš tako jednostavno
nije to "volim te stoga ne želim da umreš"
to je "volim te i ne želim da patiš"

[ina33]

nije baš tako jednostavno
nije to "volim te stoga ne želim da umreš"
to je "volim te i ne želim da patiš"

X. I sigurno je i kod "volim te i ne želim da patiš" milijun žalovanja i želje "a da ipak", ali preteže osjećaj - ovo ovako nema smisla, ne želim to za ovu osobu. Valjda.

[aleksandra70vanja]

nije baš tako jednostavno
nije to "volim te stoga ne želim da umreš"
to je "volim te i ne želim da patiš"

jednom sam bila poslovno i privatno (obiteljska dobra poznanica) u kuci umiruce zene
imala je manje od 60 godina, ca
i njena kci, tad je imala cca 25 god. mi je rekla: “voljela bi da je mama umrla jucer”

[Riječanka]

vjerujem da bi svatko (osim onih s jakim vjerskim uvjerenjem da je to grijeh) tko je preživio dugotrajno bolno umiranje voljene osobe sa svim popratnim komplikacijama vrlo lako podržao eutanaziju.
za sebe sam sigurna da bih, jer se sa silinom boli kada je gđa smrt došla mogla mjeriti jedino silina olakšanja koje sam osjetila.
svi imamo neko svoje, apstraktno poimanje dostojanstva i kvalitete života koju želimo sebi i svojima i nakon prelaska granice ne vidimo više smisao, ali ta je granica kod nas vrlo različito postavljena, a tek u konkretnom slučaju, suočeni sa izborom (ako ga imamo) možemo znati gdje je ona. da mi je bilo ponuđeno da se doza morfija pojača, preko dopuštene, bilo što drugo, znam da bih tada bila rekla, da molim vas.
za sebe bih voljela da mogu sada izabrati i reći kakav život ne želim, definiram tu granicu i da to znaju moji bližnji i da im olakšam jer znaju da sam ja izabrala dostojanstvenu smrt, društvo ih ne osuđuje i ne prijeti im kazneni progon.
ako možemo potpuno sje..ti svoj život, zašto a ne bismo mogli i prekinuti?

[mitovski]

jednom sam bila poslovno i privatno (obiteljska dobra poznanica) u kuci umiruce zene
imala je manje od 60 godina, ca
i njena kci, tad je imala cca 25 god. mi je rekla: “voljela bi da je mama umrla jucer”

Teška tema.
Moja mama je u domu 5 godina i boluje od Alzheimera i prije cca 6 mjeseci je pala izmaknula se kost u kuku i 6 mjeseci je u krevetu. Pretpostavljate kako izgleda takav pacijent u krevetu. Godinama već nije svjesna ničega, priča nerazumljivo.

Da, nedavno sam joj rekla da slobodno ode i da ne brine da smo mi svi dobro.
Ona se pati, koliko ne znam ( ne pokazuje znakove da trpi bolove), ali to nije život, živa je utoliko što diše. Nebrojeno puta sam pomislila da joj se bar skrate muke. Borim se s osjećajima da je bolje da umre i tugom što će umrijeti, užasno sam potrgana između ta 2 osjećaja.

Kad je bila zdrave pameti uvijek je govorila da ne želi tako živjeti. Ono što mene muči je što je i neke druge stvari rekla pa kad je došao taj trenutak se predomislila i baš sam neki dan razmišljala da postoji eutanazija i da ja moram odlučiti ne znam kako bih odlučila iako sam svjesna da i za nju i za nas koji ju gledamo ovo nije život.

[Kaae]

Koliko bi nas ovdje podržalo eutanaziju bilo koje osobe koju volimo? Vrlo vjerojatno nitko.

Ja bih; jesam. To da jesam, to je u smislu da sam za to, da podrzavam. Nije se (jos) dogodilo. Imam neke ograde oko toga i situacije u kojima ne bih podrzavala, ali generalno, smatram da imamo pravo na smrt. U krajnjem slucaju, niti jedan zakon nas ne primorava na to da se lijecimo.

Ne mogu u ovome raspravljati bez emocija, ali i s emocijama mi zapravo uopce nije strano, a ni pretesko, u smislu da moram iskljuciti emocije. Trenutno imamo pravo odluciti u kojem trenutku ne zelimo vise da nam (ili bliznjima) zivot odrzavaju aparati. Zasto ne bismo tu granicu ucinili malo fleksibilnijom? Zbog cega bi aparat trebao biti krajnja granica izmedju zivota i potpomognute smrti (ili potpomognutog zivota)?


(Preskocila sam dio postova, sad se moram vracati nazad, na sve ispod ovog od Riri.)