Ja bih; jesam. To da jesam, to je u smislu da sam za to, da podrzavam. Nije se (jos) dogodilo. Imam neke ograde oko toga i situacije u kojima ne bih podrzavala, ali generalno, smatram da imamo pravo na smrt. U krajnjem slucaju, niti jedan zakon nas ne primorava na to da se lijecimo.
Ne mogu u ovome raspravljati bez emocija, ali i s emocijama mi zapravo uopce nije strano, a ni pretesko, u smislu da moram iskljuciti emocije. Trenutno imamo pravo odluciti u kojem trenutku ne zelimo vise da nam (ili bliznjima) zivot odrzavaju aparati. Zasto ne bismo tu granicu ucinili malo fleksibilnijom? Zbog cega bi aparat trebao biti krajnja granica izmedju zivota i potpomognute smrti (ili potpomognutog zivota)?
(Preskocila sam dio postova, sad se moram vracati nazad, na sve ispod ovog od Riri.)