Ili odluce umrijeti i umru. Sami, ili okruzeni drugima.

Mislim da je tesko raspravljati o odustajanju od zivota kad nemamo konkretnog razloga za to i opipljivih situacija u kojima bi to bila neka realna opcija. Zbog toga jos uvijek nisam ispunila svoj paketic; sjedi na polici godinu i pol.

S druge strane, moj muz nema taj probem (pun intended). Njemu je vrlo realno pricati o raznoraznim scenarijima i pokusati krojiti buducnost koja mu je prihvatljiva. Ne mogu zamisliti da mu netko brani da je iskroji do kraja samo da bismo mi--zena, djeca, njegovi roditelji, tko god--zadrzali njegovo nepokretno, izmuceno i nijemo tijelo na odru od kreveta u kutu dnevne sobe, uz mali fikus i muzicku kutiju. I aparate, koji ga odrzavaju na zivotu.

Ne karikiram previse. Najiskrenije.