Mozda AP nije za mene

[šmučka]

Znam da gadno zvuci naslov i ne mislim to zaista ali mucim se zadnjih dana razmisljanjima o odgoju .
Naime, Aisha je u necu fazi i to zestoko.
Procitala sam o tome dosta, mislila da cu, slusajuci je i prateci njene znakove znaci izaci na kraj s time.
Ali, ne ide.

Ma sta ja radila ona ima napade bijesa. Mlati me, baca stvari, place, vristi, GRIZE SE, baca po podu. Sve u svemu katastrofa.
Na pocetku imam strpljenja, polako objasnjavam, nudim alternative, pustam da prode vrijeme, ignoriram, probam ponovo.
Nakon nekog vremena (ak ne moramo nikud to moze trajati i cijeli dan al ak imamo obaveze moje strpljenje je oskudnije) pocinjem dizati glas i osjecati kako me obuzima nestrpljenje a kasnije ljutnja i bijes .
Onda malo izadem da se ohladim, no od toga slabe koristi jer ona dode za mnom i nastavi svoj ispad .
Uglavnom, nema rjesenja osim da je pustim da se izdivlja. No ni to nekad ne upali, jer kad zavrsi s jednim tantrumom, uvijek postoji milion razloga za novi.
Npr. smirila se nakon tantruma vezanog za oblacenje (i dalje je gola ) i krenemo doruckovati. Nakon par pokusaja da si sama namaze putar na kruh, trazi mene da joj pomognem.
No, kako ja primim noz, ona krene - ne tako, ne, necu i evo nas na pocetku. Baci kruh na pod, maknem je od stola, baca se po podu, udara me, velim joj da to ne dozvoljavam i maknem se od nje, ona vristi - hocem, lupati, hocem. Ugrize se za ruku :shock: (molim vas nek mi neko veli da je to faza, mene te samodestruktivnosti uzasno strah ), velim joj -nemoj se gristi, bubat ce te a ona mi odbrusi - hocem gristi, to je moja ruka :shock:.

Ok, mozda je tako u mnogim obiteljima sa dvogodisnjacima.
Ali, mene ubija sto nikako ne mogu dokucit zasto ona bude toliko nesretna.
I kao da trazi razloge da place.
I nista ne mogu napravit da joj pomognem.
I ne cujem sto mi ona porucuje tim izljevima bijesa.

[ms. ivy]

nemam baš iskustva s tantrumima i bijesnim djetetom :/ , ali andrej je imao jednu fazu plakanja i ljutnje za svaku sitnicu prije nego je progovorio. jednostavno, u toj fazi je već imao svašta za reći a nije mogao i to ga je frustriralo.

možda je aisha tik pred nekiim razvojnim skokom, ne mora biti govor u pitanju (mislim da ona već dobro priča?)... ti ćeš znati što bi moglo biti.

[šmučka]

To je moguce, u prvoj godini je imala opake nalete cendranja prije svakog miljokaza.
Jedino ne znam kaj bi ona to mogla sad usvojit.

Eto vidis, i ti bolje razumijes moje dijete nego ja .

Ali ne muci me samo to sto ona radi (ili joj se dogada), nego sto se ja u svemu tome ne snalazim.
Nemam pojma kaj radim, jesam li na dobrom putu, hocu li odgojiti malog monstruma (cak se i MM, koji je inace prilicno AP i vrhunski cool, poceo uzrujavati i zabrinjavati da smo nekaj gadno zaribali i da ce zauvijek ostat ovakva ).
A da ne pricam o konkretnim situacijama kad mi usred njenog napad padne na pamet da nazovem nekog s foruma da mi da savjet .
Nesigurna sam i mrzim to .

[kloklo]

Šmučka, koliko ti ta intezivno nemoguća faza traje?
Leoni je trajala nekoliko tjedana i ja sam fakat mislila da ću poludjeti s njom...
Ali prošlo je, vjerovala ja ili ne, samo sam se jednog dana zamislila iskužila da već dugo nismo imali takav ispad, ili je trajao neusporedivo kraće i bio puno blaži od prethodnih....

Je, znam da je lakše to zdurat kad si doma i imaš vremena za metodu ignoriranja, a da je koma, koma, koma kad ti se nekud žuri i ona počne ludovati, ali nema druge nego živčeke na kup i udarit mantru našu svagdašnju:
To je ipak samo - FAAAAAAAAAAAAAAAAZAAAAAAAAAAAAAA

[Luna Rocco]

Joooooooj, šmučka...

Ne znam što bih ti pametno rekla. Ja nekako vjerujem da, AP ili ne AP, postoje djeca koja jednostavno imaju teži karakter. Imam jedno takvo , takav je od rođenja. Ekstremna raspoloženja - ili zarazno veseo ili bolno tužan. Uvijek traži nešto više, bolje, drugačije od onog što mu pružam.

Ne znam je li ovo vaše samo neka faza, ali mislim da je od krucijalne važnosti da ti prihvatiš da ona nije "lako" dijete i da si ne predbacuješ što je uvijek ne razumiješ. Naravno da postoje obrasci ponašanja u određenoj dobi i te slavne "faze", ali ja sam alergična na univerzalno primjenjiva kvazi-rješenja jer, kad ne uspiju, imaju poraznu posljedicu - ne po dijete, nego po mamu koja uđe u šablon traženja krivnje u sebi.

Krivnja nije u tebi, niti u njoj. Ona je takva, a ti daješ sve od sebe. Ja se polako učim razmišljati na taj način, jer bih inače izludila - ne znam dijete koje toliko neutješno plače kao Kaleb. I uvijek upadnem u istu zamku i isti guilt trip - nisam dovoljno dobra mama.

Ta zamka mi se čini daleko opasnija od svih ovih manifestacija njezinog ponašanja o kojima pišeš, a iz tvojih riječi vidim da si definitivno upala u nju. Probaj to riješiti sa sobom, jer ćete se u suprotnom zakopavati sve dublje - ti u samookrivljavanje, a ona će reflektirati te tvoje emocije, koliko god potisnute bile...

[kloklo]

Uh, stisla sam send prije glavne misli...

Leonu je to držalo dok je imala dvije godine i tri mjeseca, a sad sa dvije i deset mjeseci je tako prekrasno dijete da je to milina
NIje da se ne pokačimo, ali je beskrajno razumnija i spremnija na kompromise nego prije pola godine...
U ono doba ludovanja, fakat nisam mislila da ću to doživjeti

[šmučka]

Mozda bi mi sve to bilo malo lakse prihvatiti da se nije negdje sa 16 mjeseci iz uzasno zahtjevne bebe pretvorila u malog andela s kojim se sve dalo dogovorit i mjesecima smo samo uzivali u njoj (ako zanemarimo voznju u autu i nespavanje ).

Ovako, vec sam pocela brijat da ona uopce nije bila tako teska nego da sam ja razmazena i sad odjednom :shock: opet sam na pocetku.
Ona je nesretna a ja ne znam ni zasto ni kako joj pomognem .

[Luna Rocco]

Ali i sama kažeš da trenutno ne vidiš rješenje i onda se okrivljuješ radi toga - to je ono najopasnije. Na taj način ulazite u začarani krug i onda je pitanje je li prije bila kokoš ili jaje - možda je njezina tuga samo odraz tvojih emocija koje je upila. Kužiš na što ciljam?
Tako se meni čini, a opet, možda baljezgam.

[anchie76]

Ak se ne varam, JJ je negdje dao dobar primjer tog bacanja i frustracije.

Daj nek me netko ispravi ak sam u krivu.. sjecanje mi steka.

Nesto u stilu, reci djetetu to sto treba (bez povrede djetetovog integriteta ,po mogucnosti koristeci osobni jezik tipa: ne zelim da to radis zato sto bla bla), i nakon toga pustiti dijete da prozivi tu frustraciju i da ga oluja prodje. Nastavljanjem razgovora s djetetom i inzistiranjem da se smiri itd. se u stvari stavlja preveliki teret na dijete da ono mora rijesiti tu situaciju, svaljuje se krivnja na njega. Da je manja steta od frustracije (dapace cak je pozeljna) nego od prebacivanja krivnje na dijete.

I definitivno se trebas prestati kriviti jer ce ona biti ogledalo tvojih emocija. Ti ne radis nista krivo. Ovo je vrijeme kad se ona uci nositi s frustracijama. Jos joj ne ide dobro, ali i to mora nauciti da bi mogla dalje u zivotu normalno funkcionirati.

A sto se autodestruktivnosti tice, tu stvarno neznam sto reci. Nekako mislim da kuzi da to tebe smeta (boli) i da moze na taj nacin utjecati na tebe. Mozda da se pravis da ti ne smeta, tj. da je ta frustracija njena odgovornost a ne tvoja?

Fakat je tesko ovak napamet pricati kad znamo samo neke detalje, niti priblizno cijelu pricu... a jos pogotovo sto svi tapkamo po mraku i nismo obiteljski terapeuti

[Saradadevii]

skuzi sto je muci.
koliko vremena provodis s njom?
je li bilo nekih veci promijena u vasen zivotu?
doji li?

[Matilda]

Uh, dvogodišnjaci.

Terrible two!

M nije imala neke veće tantre (ipak sam preko Amazona kupila knjigu o dvogodišnjacima), no prošlo ju je nakon 3. rođendana. Ko odrezano!

Uglavnom je imala nemoguće zahtjeve i želje, obožavala je plakati vani, pogotovo ako smo bili u šetnji. Jednom se nismo makli dalje od parkinga, odmah je počela cendrati, ja sam dala upozorenje ILI/ILI, nije išlo i natrag u auto i doma. Koji je muk bio do kuće. Molila me da se vratimo natrag u park. Nije vjerovala da smo se mi roditelji, koji smo toliko željeli ići u šetnju, vratili kući i bili totalno cool.

[šmučka]

Idem redom .

Klo, traje nekih desetak dana sto i nije dugo ali ti su njeni ispadi toliko intenzivni da mi se cini ko da to traje vec mjesecima .
Znam da je faza i da ce proci, samo me strah posljedica po nju (a i mene) ako se ja do tad ne snadem.

Luna, kuzim kaj hoces rec. I nije to nemoguce i mogla bih to povezati sa ljetnom shemom u vrticu i mojim nezdovoljstvom time kako je to u vrticu odradeno.
Ali, u vrtic mora ici jer nemamo drugih mogucnosti i bila sam s njom iskrena i otvorena oko te price sa mijenjanjem teta - da mi se to ne svida, da mislim da su to mogli drugacije organizirat, da znam da je tuzna ali da to ne mogu promijeniti.
E sad, sve se to pocelo komplicirat i intezivirat tek kad smo vec tjedan dana bili na moru. Znaci zajedno -24/7.
Bilo je i prije nekih dogadanja ali ne ovog tipa i s tim sam izlazila na kraj.
Moguce je da se tek nakon sto je puno vremena provela stalno sa mnom, osjetila da je dovoljno sigurna da izbaci frustraciju.
No, ne mogu to znati. A da i znam ne mogu joj izvor frustracije maknuti.

Anchie, ovaj dio s prebacivanjem krivnje je zapravo ono sto me najvise muci ali nisam to uspjela srociti u prvom postu. Na to se odnosio onaj dio da nakon nekog vremena izgubim strpljenje.
Kad puknem izgovaram stvari tipa - ja sam htjela da se lijepo provedemo
a sad zbog tvog ponasanja nismo nikud mogle otici.
Cim to izgovorim bude mi zao i ispricam se ali strelica je ispaljena .
Osim toga, postoje situacije kad ona MORA napravit neku odredenu stvar, takve situacije nastojimo smanjiti na minimum ali ipak ih ima. I tu sam ja skroz nemocna.
Fizicki je obuzdavat ne zelim, niti na bilo koji nacin narusavati njen fizicki integritet a razgovor i molbe i nagovaranja ne pale.


Sara, trudim se ali... Zato sam i napisala da AP mozda nije za mene jer je ocito da mi osluskivanje djetetovih potreba bas i ne ide. Glupo zvuci ali svasta mi je padalo na pamet ovih dana.
Doji, i to jako puno sto je sreca jer u skladu s necu parolom, nije dva dana nis jela. A inace je izjelica.

Matilda, mi smo jucer krenuli na voznju biciklom. Sve pet, jedva ceka, vice putem hocem svoju kacigu (nesto je moralo biti necu pa je tako do garaze isla bosa). Dosli do garaze, izvukli bicikle, krenuli je stavit u sjedalicu - kurslus,. Puno truda, pricanja i tepanja - ok sjela je u sjedalicu ali nece kacigu. Puno truda, pricanja i tepanja - nis, nece i dalje. Pa smo lijepo pospremili i bicikle i kacigu i vratili se doma.
Nis se nije cudila, dapace proglasila je da ona hoce doma.


Usput, kad sam isla doma pomislila sam da ce danas sigurno biti divna jer sam je tak tu istracala . I mislite da nije?
Andeo dijete - u tramvaju sve 5, usla u auto bez rijeci (neki od vas znaju koliko je to velika stvar ), cijelim putem je bila dobre volje (sad se vec cudim - gdje je moja kcer :shock: ), pojela je cijeli rucak i sad sjedi tati u krilu a ja kuckam :shock: .
Sve u svemu, moj savjet za roditelje - s vremena na vrijeme tracajte vlastitu djecu .

[aqua]

Ono što meni isto pada na pamet je da možda ti svojom reakcijom hraniš njezine ispade. Ona krene s ispadom, ti (pretpostavljam, tak sam ja u našoj fazi reagirala) zaustaviš sve kaj si radila i fokusiraš se samo na nju. i eto ga. potvrđuješ ju u tome kaj radi. i naravno da kaj god probaš ne bu palilo ko čarobni štapić jer njezina iritacija ionako nije racionalne prirode.

ja sam u toj našoj fazi (koja je, doduše, bila puno blaža, ali mi se čini da ima sličan zajednički nazivnik) u jednom trenu jednostavno rekla (to se sjećam još iz knjige ap, pa mix sa jj): gle neva, mene poprilično smeta kad ti tak cendraš i vičeš i niš te ne razumijem. ja bi se rado s tobom dogovorila al nemrem dok si u ovoj fazi. ajd se ti lijepo ispuši pa ćemo onda pričat. i krenula bi radit neš svoje (blizu nje). većinom bi se polako smirila i došla k meni. bilo je situacija kad bi još intenzivnije tražila moju pažnju vikanjem, a na to sam joj pokušavala mirnim glasom, kratko i jasno dati potvrdu da mi je stalo do nje, ali da ja ne želim tako komunicirati.

eto, meni se, kad sam razmišljala o tome, činilo grubo prema djetetu, ali sad mi se više ne čini. njezino vikanje je isto grubo prema meni. u krajnjoj liniji, to vikanje nije bio sam problem, to je bilo samo ispoljavanje problema. a problem ja nisam mogla vidjet ak sam bila isfrustrirana zbog njenih vikanja.

u tom svjetlu, moj savjet bi bio da malo ugasiš požar time da ga ignoriraš, staneš sa strane i razmisliš što ga je izazvalo.

[aqua]

pisala sam dosta dugo (u međuvremenu mi je mm uzeo komp iz ruku uz poruku da moram ići učiti pa je sjela i jedna svađa ) pa je moj post sjeo nakon tvog..

[šmučka]

Aqua, sve to sto ti pises stoji.
No, probala sam i to da je pustim i nastavim nesto svoje.
Upalilo je u toliko da se ona smirila.
Ali ako je histerizirala zbog oblacenja, nakon smirivanja ona je i dalje gola a mi moramo nekud ici.
I kad se oblacenje spomene drugi put, po drugi put imamo i tantrum.
Sto nije problem kad ne moramo nikud (u subotu smo prvi put izasle iz kuce u 3 jer se nje htjela obuc) ali povremeno moramo izaci. Ili se voziti autom.

A postoji i druga vrsta situacija kad ona kao da smislja zbog cega bi plakala i ljutila se. Npr. MM je napravio domaci sladoled od zobenog mlijeka samo za nju. I cijelo jutro prica da ce jesti sladoled nakon rucka. I ZNA da je sladoled u zdjeli ali kad ga je vidjela krene - hocem sladolol na tapicu.
Ljubi, nemamo, probaj kakav fini je tata napravio.
NECEEEEM.
Oke, ne moras.
Hoceeem sladolol.
Izvoli (u zdjelici).
I tu nastane sr...e. Place, vice, pokusava nas lupat.
Nakon nekog vremena se smiri, trazi sladoled, ja ga izvadim iz skrinje i ona ponovi istu pricu .
Sve ispocetka, nisam mogla vjerovati. Mislim, pa nije glupa da ne zna da i dalje imamo samo taj sladoled.
I ne bi mi to sve bilo cudmno da se ona inati, i svadi kao sto sam vidjela duge klince da rade. Zakljucila bih da me testira, probala postavit granice i to je to.
Ali, ona ne cendra, ne inati se, ne svadi. Na pocetku je ljuta a poslije samo jadna. A ne da mi da joj pomognem .

[šmučka]

Zaboravih - odi uciti, necu da ti poslije moje odgojne dvojbe budu opravdanje za zavlacenje s ispitima .

[Luna Rocco]

Sve u svemu, moj savjet za roditelje - s vremena na vrijeme tracajte vlastitu djecu .

Ovo totalno stoji!! Sinoć smo leonisa i ja sat vremena tračale Leu i Kaleba i dijete mi je otspavalo nakon toga do ujutra bez večernjih (i noćnih, ali tako je već par dana) buđenja! :shock:

[aqua]

Zaboravih - odi uciti, necu da ti poslije moje odgojne dvojbe budu opravdanje za zavlacenje s ispitima .

Nama obično pale kompromisi. Ona najčešće ne želi nešto iz relativno razumnih razloga. Pa tako obično kad se ne želi obuć je to zato što joj se ne sviđa ono kaj sam ja izabrala. Pa je to lako, izaberemo skupa. Ili ne želi nekud ić jer nešto radi. Pa tu super pali ono, ok, ajmo još jednom to pa onda idemo. Uvijek pristane. Ponekad se malo buni, ali je zadovoljna jer ima osjećaj ravnopravnosti u odlučivanju.

Nerazumni zahtjevi su obično samo paravan. Za to što je a) gladna, b) umorna, c) dosadno joj je. Ali na njih odgovaram samo jednom (eventualno dvaput) i ignoriram. Nekak računam da je i ona svjesna da joj nemrem pomoć jer je zahtjev iracionalan (ali onda pazim da je jasna distinkcija).

Ovo za sladoled, znam da je nezahvalno komentirati sa strane, ali meni pada na pamet da joj ponudiš da sad pojedete ovaj, a onda kad ćete ić u dučan ćete kupiti na štapiću onaj koji će sama izabrati. I još malo priče oko toga di ćete ići u dučan i kako ćeš ju podići da sama zaviri u škrinju i izabere.. trebalo bi pomoći (uz što rjeđe spominjanje željene stvari ). Nevi to obično upali.

Ajd piši kaj još ima, baš mi je ovo fora

OT: Neva s ponosom nosi vaše čarape i svaki put nam mudro objašnjava kako su to zapravo čarape od Aishe od Šmučke (i pritom mudro klima glavom).

[aqua]

Sjetila sam se. Neva super reagira na: "ma joj, ma znam da si sad razočarana jer si ti očekivala.. i kužim zakaj ti to teško pada, ali.." Čim ja izjavim da vidim njezine emocije, ona je spremna za suradnju.

[BusyBee]

Smucka, nisam citala cijeli topic, ali samo da ti kazem... proci ce ova faza, doci ce nova, pa opet nova, ...
Neke "epizode" jednostavno nisu rezultat roditeljskog pogresnog ustrajanja na necemu vec jednostavno dodju (i odu, sigurno). Mislim, ovaj dio znas, ako nista drugo bar iz knjiga.

Zeljela sam ti reci da sam bila identicno nesigurna zbog Eminih reakcija. Ona je znala (i jos uvijek, ali puno rjedje) toliko burno reagirati da sam ja najiskrenije mislila da nesto s njom nije u redu. Nekoliko puta su me reakcije dovele u takav ocaj da sam nazvala Flower da slusa kako Ema place i da mi kaze je li to normalno.
Ono sto nama jako pomaze je da je pustim da se totalno "raspadne" nekoliko minuta, onda cucnem malo dalje od nje i pokazem joj rukama da bi je zeljela zagrliti. Ako joj se jos urla, ona me ignorira, ali u najvecem broju slucajeva prihvati zagrljaj i to joj pomogne da se smiri (kao da joj treba da plakanjem isprazni neku frustraciju, a kad krene, ne zna kako se umiriti).

[Mukica]

sladoled nakon rucka. I ZNA da je sladoled u zdjeli ali kad ga je vidjela krene - hocem sladolol na tapicu.
Ljubi, nemamo, probaj kakav fini je tata napravio.
NECEEEEM.
Oke, ne moras.
Hoceeem sladolol.
Izvoli (u zdjelici).
I tu nastane sr...e. Place, vice, pokusava nas lupat.
Nakon nekog vremena se smiri, trazi sladoled, ja ga izvadim iz skrinje i ona ponovi istu pricu .
Sve ispocetka, nisam mogla vjerovati. Mislim, pa nije glupa da ne zna da i dalje imamo samo taj sladoled.
I ne bi mi to sve bilo cudmno da se ona inati, i svadi kao sto sam vidjela duge klince da rade. Zakljucila bih da me testira, probala postavit granice i to je to.
Ali, ona ne cendra, ne inati se, ne svadi. Na pocetku je ljuta a poslije samo jadna. A ne da mi da joj pomognem .

ovakve stvari bi ja rjesavala tako da bi onda nasla neki stapic bilo gdje i bilo kakav
stavila sladoled na njega, pa i nek curi... al je NA stapicu... improvizirala kolko sam mogla, ak imas onu hiper malu mlasticnu casu, unutra nasipas slatkac, zabijes u njega stapic i stavis u skrinju i smrznes iza sat dva imas super slatkac na stapicu
i rekla izvoli draga - evo mama ti je napravila sladoled na stapicu - zelis li mozda jos nesto?

[flower]

Ona je nesretna a ja ne znam ni zasto ni kako joj pomognem

ona je sad u fazi kad iskusava nacine kako da si sad pomogne sama...neka djeca to lakse odrade, pod lakse mislim s manje frustracije, a neka moraju doci do maksimuma i smire se. sjecam se (a pitaj me zasto se sjecam ) da neka djeca jednostavno morajo odplakati 4 min, a neka bome i 44 min. tu ostaviti da place ne treba brkati s malim djetetom kad ono javlja da su mu nezadovoljene potrebe, ovdje bi ja rekla da ona uci kako sa svojim frustracijama.
ono sto nama pali je da sam ja shvatila da u tom trenutku nista ne pali i da je bolje da se ja maknem s mjesta dogadjaja ako si sama sa sobom bas nisam OK, pa je cekam ili na hodniku uz otvorena vrata ili nesto dalje od nje...ako zeli sjednem skroz blizu i dzim je za ruku (ali cesto ne zeli). Osiguram prostor da se ne ozljedi i ne dozvoljavam da unistava stvari (moze lupati u jastuk i sl.)...

obavezno nakon svake shize (tako mi to zovemo, dobro je dati ime situaciji) razgovaramo (vi cete mozda manje razgovaati, ali te moze slusati) u velikom zagrljaju s puno mazenja i kazem joj da se ja preplasim kad ona tako krene, da mi je tesko sto joj ne mogu pomoci, da bi voljela da mi kaze sto ju muci prije (ili ako mi je rekla, da mi je zao sto ju nisam cula), da i ja ponekad zelim nesto sto ne mogu ili mi nije jasno zasto netko od mene trazi nesto sto mi se cini lose, da i meni dodje vikati, lupati, bacati stvari, ali da znam da bi to nju tad preplasilo (i psa, i tatu ...) pa onda - sad trazim rjesenja (se maknem od situacije, odem raditi nesto drugo...itd..itd...).

ono sto je vazno da vidis da li ona reflektira neko tvoje ponasanje - npr. ja znam lupiti vratima kad sam ljuta, ona jako lupa...pa se pokusavam u situacijama kad mi dodje da lupim vratima da se skuliram i kazem - e sad mi je doslo da ih tresnem, ali sam ipak napravila... jel da sam se super sjetila (pa me ona kao nagradi)

mucit je moze svasta - od promjene vremena (moja je biopata) do promjene ritma (najgori su nam prvi dani go), od uzbudjenja jer negdje idemo (do mjere da si sve uprska)...

a roba i golisavost - ma neki dan je otisla na rodjendan prljava u prljavoj robi, ja sam hodala uz njunoseci veliki ruksak, dosli smo u goste, dali poklon i otisli tusirati noge, presvukli smo se i sl... trebas vidjeti i koje bitke biti a koje pustiti...

Ratnicu zovemo i fitiljusa...sad je u fazi ucenja da druga djeca imaju pravo izabrati da se s njom nece igrati (i izdrzati tu frustraciju)

zivotnije je pustiti ih da se nauce nositi s frustracijom nego ih sklanjati iz situacije ili rjesavati stvari umjesto njih.

jucer je imala shizu mojoj mami u parku - svadjala se oko neke ljuljacke, izgleda da se i potukla s nekom djevojcicom, dosao je tata od te djevojcice i izgrdio moju, Ratnica je prepustila ljuljacku, ali je dosla do gospodina i isplazila mu je jezik...covjek je poludio...ona je otisla na tobogan.
rjesila je sama svoju situaciju, ne bas onako kako bih ja htjela-eto to sad moramo jos nauciti.

[kloklo]

jucer je imala shizu mojoj mami u parku - svadjala se oko neke ljuljacke, izgleda da se i potukla s nekom djevojcicom, dosao je tata od te djevojcice i izgrdio moju, Ratnica je prepustila ljuljacku, ali je dosla do gospodina i isplazila mu je jezik...covjek je poludio...ona je otisla na tobogan.

rjesila je sama svoju situaciju, ne bas onako kako bih ja htjela-eto to sad moramo jos nauciti

[flower]

zadovoljavanje potreba...
kao osnovu AP treba gledati kao nesto sto se mijenja s dobi djeteta, njegove potrebe su bitno drugacije, isto tako ne vrijede sva pravila za svu djecu, moja frendica kad se njeno dijete isfrustrira dovoljno je da kaze - dodji, zagrli ga i sve pet...Ratnica prvo ni ne cuje sto joj ja govorim, ne zeli dodir (smeta joj i jos vise se izbaci iz takta)...do - sve pet - treba jako puno vremena (srecom sve krace) i vrlo je lako upasti u zamku da joj ja nisam dobra majka i sl. stvari - stvar je u tome da ona zeli svoje stvari sama rjesavati, kad sam pricala s JJ o njoj - rekao je da je autonomna i naucena na slobodu izbora - zasto joj sad to oduzimati? meni je tesko jer ja u svojoj glavi imam neku drugu sliku, ali eto ona je takva i treba izdrzati te njene ratnicke faze...i voljeti ih

[šmučka]

Ona je znala (i jos uvijek, ali puno rjedje) toliko burno reagirati da sam ja najiskrenije mislila da nesto s njom nije u redu.

Identicno, da imam Flowerin broj telefona, valjda bih je i ja zvala

Sve sto ste vi napisale stoji i najveci dio toga smo isprobali (Muki, pikala sam kineske stapice u taj domaci sladoled da spasim situaciju ali sve se raspadalo sto je dodatno otezalo situaciju, sad trazim male casice ).

Problem je najvise u ovome sto BusyBee veli, u mojoj nesigurnosti (koja je, nakon ovog dopisivanja s vama ipak manja ) zbog koje ja reagiram neprimjereno .

Ona sad ima skoro dvije godine i znam da ce brinuti za njene fizicke potrebe biti sve lakse a za one unutarnje, duhovne i emocionalne, sve teze.
Kad se rodila osjecala sam se savrseno kompetentnom brinuti se za nju u cjelini. Medutim, kako je vrijeme prolazilo sve vise je dolazilo do izrazaja da, iako to kod male bebe zahtjeva puno vremena, mogu bez problema brinuti za njeno fizicko tijelo (dojenje, eliminacija na cue, odrzavanje zdravlja, kupanje, itd.) ali da je ne uspijevam uciniti zadovoljnom. Koliko god sam se trudila, ona je ipak uzasno puno plakala. Gotovo stalno je bila nezdovoljna i nesretna i (vrlo slicno kao sad) osjecala sam kao da nesto radim krivo.
I tu je, izgleda nepovratno , nestao moj osjecaj kompetencije. I dalje znam da cu je odrzat zdravom, fizicki.
Ali, kad su u pitanju njene emocije, mene je strah.
Znam, to nije dobro i moram na tome poraditi i trudim se ali zapravo cesto imam osjecaj da tapkam u mraku i nagadam kaj je muci.
I jos vise od toga, imam osjecaj kao da izmedu nas dvije postoji neka blokada na tom emocionalnom nivou.
Cini mi se da bi neko drugi bez vecih problema identificirao sto je muci, mozda i nesvjesno.
A ja puno vremena ulazem u to, smisljam svakakva objasnjenja, pokusavam joj pomoci na puno nacina ali ispada da su svi krivi.
Ovo se sve odnosi na nas cjelokupni odnos, ne samo na ovu situaciju.
Jer imamo jos tema, budenje po noci i voznja u autu, za koje nisam uspjela pronaci rjesenje.
Sve se malo popravilo nakon homeopatije ali vrlo brzo se opet pogorsalo.

Hocu reci, s jedne strane prihvacam da nisam jedina koja je zbunjena, da postoje zahtjevnija djeca i da to moze proci pod normalne roditeljske dvojbe.
No, s druge strane, ni jednu veliku situaciju nisam uspjela rjesiti, niti prokljuviti u cemu je problem a to mi dosta potkopava samopouzdanje.

Spasava me Juul s teorijom da roditelji moraju grijesiti .

[anchie76]

Jer imamo jos tema, budenje po noci i voznja u autu, za koje nisam uspjela pronaci rjesenje.

A kak izgleda voznja autom? Sta joj se ne svidja?

[šmučka]

Nemrem vjerovat da postoji neko (kog cak znam i uzivo) a da NE zna da se moje dijete mrzi vozit u autu. To mi daje nadu da ipak nisam tako naporna .

A kak izgleda voznja autom? Sta joj se ne svidja?

Upravo u tome i je problem, nakon dvije godine skoro pa svakodnevne voznje ja to i dalje ne znam (detalji su u topicu na 1-3, Muke u autu).

Trenutno i nije tako lose, ja vozim a tata ju odostraga zabavlja.
(u nekom naletu inspiracije Juulom zakljucila sam da se pocela buniti u autu da bi meni dala drustveno prihvatljivo opravdanje zasto nam auto stoji na parkiralistu a nas dvije idemo busom pa sam odlucila pocet vozit da vidim hoce li biti pomaka. za sad je ok ali skoro svaka promjena je djelovala par dana, nakon toga fiju natrag u staru pricu - necem auto, neceeeem )

[Mukica]

nemojte se mijat jer ja ovo ful ozbiljno
smucka, da joj to nije karmicki... mozda josj se u proslom zivootu desilo nesto ruzno s nekim prometalom

[šmučka]

Nije to meni smijesno, dapace i sama sam na to pomislila.
Al, da i je opet joj nemrem pomoci :? .

[Saradadevii]

pa onda se ne vozite autom nego biciklom (onim zgodnim sa prikolicom ) ili javnim prijevozom. Mozda ti je dijete osvjestenije od tebe po pitanju globalnog zagadjenja i emisije ugljicnog dioksida

Tako smo mi radili prvu godinu (pomaze to sto ja ne znam voziti ), dakle, auto samo u iznimnim prilikama ili za put, a onda smo na putu odrzavali cijele dramsko-glazbene programe. Ali, mislim da je kod nje bio problem u vezanju, jer kada to nismo radili, (isprike unaprijed na krsenju koda...)onda problema nije bilo

[aqua]

Nas kaj, cini mi se vazno dodati da je bitno postaviti granice. Ja mislim da se ja ne bi previše pretrgavala oko nabadanja sladoleda na štapić.. neke stvari se mogu, a neke ne. i dijete to mora prihvatit. nemrem ja (niti ne želim) na svaki njen mig odma skakati i postavljati se na trepavice. ako mi je zgodno, izađem joj u susret. ma izađem joj i kad mi nije zgodno, kad bolje razmislim. ali ako mi je to problem, onda joj ne izađem. i mislim da je to dobra životna pouka. nekad se stvari nedaju napravit onak kak bi mi htjeli. ali to ne znači da nas netko manje voli zbog toga. naprotiv.

mi smo jedno vrijeme imali fazu kad nam je neva totalno htjela određivati život. tipa, tata spusti rolete, mama nemoj se pokriti, tata nemoj piti vodu, mama obuci ove cipele, tata pojedi ovo, mama sjedni se tu.. ma bilo je toga.. I onda nam se upalila lampica iznad glave. Pa mi njoj time radimo medvjeđu uslugu. Njoj ni iz džepa ni u džep di ja sjedim. A meni ima veze. E pa onda niš od želje, to je moje tijelo i ja imam zadnju riječ. Onda smo mi nju malo vozali. Pa ona nama, mama sjedni tu, a mi njoj Neva stani tu. Tata obuci ovo, Neva skini ono. Mislim da je shvatila. Nije joj bilo lako to prihvatiti, ali sad mi se čini da ima veći osjećaj za naše osobne granice. Kao da nas je počela više prihvaćati kao zasebne individue.

Možda sam malo skrenula s teme..

Šmučka, ajd opisuj "situacije" kad se događaju. Ako i ne pomognemo tebi, mislim da svi skupa malo profitiramo od ovakvih rasprava

[bebibranka]

Mislim, pa nije glupa da ne zna da i dalje imamo samo taj sladoled.

Takvu situaciju bi ja riješila na taj način da bi iskopala neki stari štapić ili malo improvizirala i smočila ga u sladoled,pa nek se buni protiv te logike

[Dijana]

mi smo jedno vrijeme imali fazu kad nam je neva totalno htjela određivati život. tipa, tata spusti rolete, mama nemoj se pokriti, tata nemoj piti vodu, mama obuci ove cipele, tata pojedi ovo, mama sjedni se tu.. ma bilo je toga.. I onda nam se upalila lampica iznad glave. Pa mi njoj time radimo medvjeđu uslugu. Njoj ni iz džepa ni u džep di ja sjedim. A meni ima veze. E pa onda niš od želje, to je moje tijelo i ja imam zadnju riječ. Onda smo mi nju malo vozali. Pa ona nama, mama sjedni tu, a mi njoj Neva stani tu. Tata obuci ovo, Neva skini ono. Mislim da je shvatila. Nije joj bilo lako to prihvatiti, ali sad mi se čini da ima veći osjećaj za naše osobne granice. Kao da nas je počela više prihvaćati kao zasebne individue.

Možda sam malo skrenula s teme..


Isto, ali isto, je bilo s mojom kćeri (2pol g). Mama, nemoj se obući, nemoj se skinuti, nemoj jesti, nisi gladna :shock: Mi joj uglavnom nismo udovoljavali tim "željama", jer isto tako mislim da bi joj radili medvjeđu uslugu. U takvim je situacijama bilo najgore kad bih direktno rekla da nešto neću napraviti kako ona hoće, onda se zainati i evo cirkusa. Nego bi odmah smišljala neku priču koja bi je zadovoljila (nekad i ne).Mi nju nismo "vozali", nije mi to ni palo na pamet, ne mislim da je ona nas namjerno htjela "vozati", već da je to više izraz njene volje (tvrdoglavosti ). Baš zanimljiv topic, ima dosta sličnosti s mojom tvrdoglavkom ...
Šmučka, ajd opisuj "situacije" kad se događaju. Ako i ne pomognemo tebi, mislim da svi skupa malo profitiramo od ovakvih rasprava

[Matilda]

Jako dobra ideja sa štapićem i sladoledom. Ja se ne bih toga sjetila.
Kod mene bi bilo: danas jedemo sladoled u zdjelici, sutra ćemo kupiti na štapiću. Ako to ne prihvati bilo bi ILI/ILI. Ili ima sladoleda (bilo kakvog) ili ga nema.

[šmučka]

Ma cure, ovo sa sladoledom je samo bio primjer kako ona nesto zabrije iako ZNA da to ne moze i onda zbog toga divlja i place.
Ok, to je ispitivanje granica ALI kakvo je to ispitivanje granica kad opcije koju ona trazi NEMA(mozda ipak je malo bedasta )?
Znaci, ne mogu joj dati sladoled na stapicu jer ga nemam i nista sto ona napravi nece to promijeniti (da ga odemo kupiti mi nije ni palo na pamet, a ni njoj).

Aqua, rado bih opisala jos koju situaciju ali ona je zadnjih dana opet svoja a kad su bad situacije u pitanju, ja imam pamet manju od pileta tak da se ne sjecam .

Saradadevii, i ovako putujemo na posao i s posla oko sat i pol a kombiniramo auto i javni prijevoz. Da idemo samo javnim prijevozom trebalo bi nam puno vise. Osim toga javni prijevoz kod tebe i kod mene se ne mogu usporediti.
A kroz prvu godinu smo se i mi vozile busom jer nismo imale fiksne obaveze pa smo si riktale da putujemo kad nije guzva.

Sto se tice postavljanja granica, nastojim, opet u skladu s Juulom , da se one nalaze oko mene a ne oko nje i da ih postavljam samo tamo gdje su zaista bitne.
Moze ici van gola ali ne moze u auto bez sjedalice.
Moze lupati po jastuku i krevetu ali ne druge ljude.
Moze dojiti kad kod i koliko god hoce (skoro) ali mora pustiti kad ja kazem da pusti (ako grize ili divlja).
Itd...

Nakon sto sam sve ovo procitala, mislim da je najvaznije nesto sto je, mislim, Anchie napisala - da ne treba mijesati pustanje djeteta od dvije godine da place s ostavljanjem male bebe da place.
Meni se tek kad sam to procitala desio klik u glavi da to zaista nije isto.
Da nije mala i bespomocna i da, iako njen plac je poruka, na tu poruku ne moram odgovoriti onako kako ona hoce.
I da to sto joj ja kazem da sam tu i da cu sjesti blizu i pricekati da se smiri JE odgovor i da je, zapravo, nisam pustila da place.

Bilo kako bilo, svaki put kad imam problem koji naraste dovoljno da se konacno odvazim ovdje nesto napisati dobijem toliko podrske i pomoci od vas da mi nikako nije jasno zasto svaki put cekam tako dugo .

[samaritanka]

smucka sto tvije dijete jede i da li voli jesti ili ne?

[ms. ivy]

Nakon sto sam sve ovo procitala, mislim da je najvaznije nesto sto je, mislim, Anchie napisala - da ne treba mijesati pustanje djeteta od dvije godine da place s ostavljanjem male bebe da place.
Meni se tek kad sam to procitala desio klik u glavi da to zaista nije isto.
Da nije mala i bespomocna i da, iako njen plac je poruka, na tu poruku ne moram odgovoriti onako kako ona hoce.
I da to sto joj ja kazem da sam tu i da cu sjesti blizu i pricekati da se smiri JE odgovor i da je, zapravo, nisam pustila da place.

eh, živa istina. plač male bebe je očajan plač - nešto mi treba, neka mi netko brzo pomogne!

ja sad kužim kad andrej plače od bijesa jer, recimo, hoće da isti tren izađem iz kade i dam mu ciku. e pa, ne mogu. ponudim da mi opere kosu, kažem da mi je jasno da je ljut ali da mora malo pričekati a ja ću požuriti... i ako još uvijek plače, to je ok i neizbježan proces učenja hendlanja frustracije.

ljubi malu ljutilicu

[šmučka]

Jede manje vise sve i voli jesti (to je skoro pa jedino u cemu je na tatu ).
E sad, sto znaci manje vise sve - obzirom da je u vrticu, to na zalost znaci i puuuno veca kolicina slatkisa nego sto bih ja zeljela.
Tocnije, to je moja pretpostavka.
Aisha je jos premala da bi mi tocno prenijela kaj su sve jeli, tete njurgaju ali tvrde da joj ne daju ono kaj sam zabranila (cokolade, napolitanke, cedevita, pastete, kravlje mlijeko, smokici).
No, neki dan je u ducanu prepoznala smoki, koji put sam namirisala na njoj da je jela nesto cokoladno (znam da ce me sad proglasit ludakinjom koja nakon vrtica snjofa dijete ali nije tako, samo imam istancano osjetilo mirisa ), jedan dan je bila flekava od sladoleda al bila je neka teta na zamjeni koja nije znala za moje ideje o prehrani.
Tak da zapravo ne znam kaj sve jede :/ .

Doma uglavnom jedemo zdravo, bazirano na povrcu i malo mesa.
Od junka dopusten je sladoled ali ne vise od dva tjedno u ljetnim mjesecima, povremeno cokolino i salama.
I peciva koja su joj posebno omiljena jer ih sama kupuje tj sama bira i daje teti novcice . Nastojimo da su integralna ali cesce zabrije na neko bijelo.

[šmučka]

Ivy, plakala je ona vec puno puta jer joj nisam mogla (ili htjela) udovoljiti.
Problem je u tome sto sam se ja grizla zbog toga.
A nisam trebala jer je to

neizbježan proces učenja hendlanja frustracije.

Mislim da ce mi u buduce biti lakse izaci na kraj, ne s njom, nego s mojim emocijama jer su mi se neke stvari malo razbistrile .

[mamasch]

[quote="aqua"]Nas kaj, cini mi se vazno dodati da je bitno postaviti granice. Ja mislim da se ja ne bi previše pretrgavala oko nabadanja sladoleda na štapić.. neke stvari se mogu, a neke ne. i dijete to mora prihvatit. nemrem ja (niti ne želim) na svaki njen mig odma skakati i postavljati se na trepavice. ako mi je zgodno, izađem joj u susret. ma izađem joj i kad mi nije zgodno, kad bolje razmislim. ali ako mi je to problem, onda joj ne izađem. i mislim da je to dobra životna pouka. nekad se stvari nedaju napravit onak kak bi mi htjeli. ali to ne znači da nas netko manje voli zbog toga. naprotiv.

mi smo jedno vrijeme imali fazu kad nam je neva totalno htjela određivati život. tipa, tata spusti rolete, mama nemoj se pokriti, tata nemoj piti vodu, mama obuci ove cipele, tata pojedi ovo, mama sjedni se tu.. ma bilo je toga.. I onda nam se upalila lampica iznad glave. Pa mi njoj time radimo medvjeđu uslugu. Njoj ni iz džepa ni u džep di ja sjedim. A meni ima veze. E pa onda niš od želje, to je moje tijelo i ja imam zadnju riječ. Onda smo mi nju malo vozali. Pa ona nama, mama sjedni tu, a mi njoj Neva stani tu. Tata obuci ovo, Neva skini ono. Mislim da je shvatila. Nije joj bilo lako to prihvatiti, ali sad mi se čini da ima veći osjećaj za naše osobne granice. Kao da nas je počela više prihvaćati kao zasebne individue.

Upravo tako. Aqua - sjedi, pet. Ne čitam AP literaturu, oslanjam se na sebe i zasad situacija funkcionira super. Vjerujem da djelujem u AP manirama, ali sve ima svoje granice. Moji malci imaju 16 mjeseci i JAKO DOBRO KUŽE šta rade, šta smiju a šta ne i da mama nije lutka na navijanje i da se moramo uzajamno poštovati i imati strpljenja. Do sada, a dvoje ih je iste dobi, nismo imali nijedan ispad udaranja sebe ili drugih, bacanja na pod, trganja nečega... kod nas se zna šta i kako, a djeca nisu zakinuta za ništa. Zadovoljni su, veseli, bistri, napredni, ponekad i vragolasti. Puno se grlimo, pričamo, svako buđenje iz dnevnog spavanja počinje maminim osmijehom sa vrata i čavrljanjem par minuta dok ja sjedim pred krevetićima... i onda u akciju. Jedemo skupa, oblačimo se skupa, ma milina.
Možda je dobro što ih je dvoje i zbog toga što su od rođenja naučeni da se mama ne može klonirati.

Ponekad mi se čini da AP ima dosta zamki i da ponekad može dovesti do uvjeta za stvaranje razmaženog djeteta? (nemojte me ubit zbog ovog komentara, samo iskreno pitam i vas i sebe... )

[marta]

ja mislim da ap ima samo jednu zamku u koju se mozes uvaliti a to je ona da odgovaras na sve djetetove zahtjeve, ma kakvi oni bili.

[flower]

djetetovi zahtjevi su jedno, potrebe drugo...treba odgovoriti na dj. potrebe, dijete cesto zna sto zeli ali ponekad ne zna sto mu treba...e tu je mudrost

[kloklo]

Po meni nema zamke, samo nerazumijevanje što AP je i što nije...

Nije AP dozvoliti djetetu da ti skače po glavi i radi baš sve što mu padne na pamet, već je AP da u takvoj situaciji, kad bebač počne izvodit te vragolije, iznađeš dovoljno strpljenja, ljubavi i razumijevanja za njega da ga na nježan ali odlučan način naučiš prihvatljivijem ponašanju, umjesto da ga zvekneš po guzici uz "tako je zato jer ja tako kažem" i basta!

AP znači dati si truda razumjeti djetetovo ponašanje i još većeg truda da to ponašanje korigiraš ne narušavajući djetetov integritet i samopoštovanje

[Zorana]

Ajde kad se vec prica o potrebama, integritetu itd. Jel po vama "forsiranje" da dijete ide spavati tada i tada potkopavanje integriteta?
Npr. Juul kaze da je potreba za snom nesto sto neupitno spada pod domenu osobnog integriteta. I sada, ako ja imam naviku djecu stavljati na spavanje npr. u osam navecer jel ja njih stavljam u polozaj objekta? A znam da bi bio cirkus ako bi isli spavati kasnije ili ako ih pustim da idu spavati kad se njima spava??

[kloklo]

Ja sam za rutinu, ali ne pod svaku cijenu i tu više mislim na rutinu u smislu redosljeda radnji nego vrijeme odlaska na spavanje...

Npr. Leona zna našu rutinu i najčešće joj se veseli, dapače sva je važna kad mi objašnjava da ćemo sad oprati zubiće, pogledati crtić i ići spavati, pa crtić niti ne završi a ona me već vuče u krevet...

Ali vrijeme spavanja ovisi o puno toga, kad se ujutro digla, je li i koliko spavala popodne, koliko se umorila i istrošila jurnjavom ili je prek dana uglavnom sjedila i igrala se na podu, tako da nam je vrijeme varijabilno prema okolnostima...

Pošto ne vodimo rat oko spavanja, pretpostavljam da onda u dovoljnoj mjeri uvažavam znakove koje mi šalje njeno tijelo i ponašanje, da je uzimam kao kompetentnog partnera pri odluci kad ćemo ić spavati

[anchie76]

ja mislim da ap ima samo jednu zamku u koju se mozes uvaliti a to je ona da odgovaras na sve djetetove zahtjeve, ma kakvi oni bili.

Meni je tu JJ bas bio eye-opening sto se postavljanja osobnih granica tice. Bilo mi je, medju ostalim, i jako zanimljivo procitati kako ukoliko roditelj ne postavi svoje osobne granice, da ga dijete u stvari nema prilike upoznati. Kako istinito! A te osobne granice variraju zavisi kakav je dan bio i jos puno toga. Ali to je ok. I na taj nacin dijete uci se prilagoditi i postovati osjecaje i potrebe druge osobe.

Primjer, jedan dan sam se bas osjecala da mi treba pauza nakon posla, ono mozak na pashu... I lima mi dodje da se igramo nesto, a ja volje ni energije ni pod razno. Tad sam odlucila reci mu gdje je moja osobna granica Lijepo sam mu rekla da sad nemam energije i volje, i da sad zelim malo citati i da moze i on ako hoce citati svoju neku knjizicu i da cemo se onda poslije igrati. Savrseno je to prihvatio. Ja stigla napuniti baterije i izvjetriti mozak, poslije se igrali, sve 5.

djetetovi zahtjevi su jedno, potrebe drugo...treba odgovoriti na dj. potrebe, dijete cesto zna sto zeli ali ponekad ne zna sto mu treba...e tu je mudrost

E to mi je JJ fenomenalno rekao .. Nikad nigdje prije to nisam procitala... A tako je jednostavno: razmazenost nastaje ispunjavanjem svih zahtjeva, a ne djetetovih potreba.

Tako jednostavno a tako tesko

[branka1]

I mene najviše muči to vrijeme spavanja. Bilo dnevnog bilo noćnog.
I već 2 godine se ne mogu pomiriti s tim da umjesto u 21, kao do godine dana, ide spavati u 22, 22.30

I onda si mislim da pretjerujem, ako nam je takav bioritam obitelji, što je forsiram.
Ali stalno imam tu potrebu

[ms. ivy]

Ajde kad se vec prica o potrebama, integritetu itd. Jel po vama "forsiranje" da dijete ide spavati tada i tada potkopavanje integriteta?
Npr. Juul kaze da je potreba za snom nesto sto neupitno spada pod domenu osobnog integriteta. I sada, ako ja imam naviku djecu stavljati na spavanje npr. u osam navecer jel ja njih stavljam u polozaj objekta? A znam da bi bio cirkus ako bi isli spavati kasnije ili ako ih pustim da idu spavati kad se njima spava??

joj zorana, ovo mene u zadnje vrijeme ubija u pojam.

[tratincica]

mamasch, mislim da tvoji klinci jos nisu u fazi lupanja po podu...ni moj Karlo nije to nikada radio do sad, a njegovom ponasanju nisam imala skoro nikakvu zamjerku. nisam citala searsa iako sam upoznata s njegovom filozofijom i smatram se instiktivnim AP roditeljom. upravo citam juulesa i pronalazim puno stvari koje me odusevljavaju i s kojima se slazem.
nedavno je moj prekrasni sincic poceo sve cesce imati neke zahtjeve po cijeli dan koje ocekuje da ispunim odmah i sad, poceo je govoriti ne, necu, nemoj, skoro za sve, izrazavat svoje misljenje o tome hoce li van, hoce li sjedat tu ili tamo..uglavnom shvatile ste me. Sinoc je vikao oko 30 min da mu napravim helihopeter od legica i svaki put kad bi pocela on je to srusio i rekao ne valja i ponovno se nastavio valjati po podu i vikati...pokusala sam mu i pomoci i ignorirati ga i predloziti dosta drugih stvari da mu odvatim misli od te ali nista nije pomoglo dok to sam nije odlucio
u ovih nekoliko dana ucim se postavljati te svoje osobne granice te nositi se s novonastalom samostalnoscu. prvih par dana dva puta sam izgubila zivce i izvikala ga pa sam se grizla nekoliko narednih dana zbog toga. uglavnom, oboruzala sam se strpljenjem i ucim zajedno sa svojim sinom kako sto bezbolnije proci sve njegove faze a da pritom ipak odgojim svoje djete.....a za to nema univerzalan recept i slozit cete se svi...nije ni malo lako...

[Saradadevii]

Cure, ja mislim da je pojam AP vrlo rastezljiv i podlozan interpretaciji.
Meni, recimo, u AP se nikako ne uklapa odvajanje djeteta od majke, prije nego li je dijete spremno. A s godinu dana , malo ih je spremno, ako ih uopce ima.
Mislim da to muci mnogu djecu, na razlicite nacine, u razlicitim oblcima i stupnjevima.

Meni se ponekada cini da ono sto mi zovemo "fazama" (terrible two, tantrumi , necu faza i slicno) je mozda samo zdravi odgovor ljudskog bica na nezdravu situaciju; kad zivotinju strpas u kavez u zoo pa je promatras, uocis ponasanja koja nikada ne postoje kada je promatras u divljini)

Stovateljice Jula, sto on kaze po tom pitanju (institucionalizacija u jaslice i vrtice s godinu, dvije, pet dana tjedno po devet sati ili mentalna odvojenost majke od djeteta (fizicki je prisutna , ali su joj misli negdje drugdje)?