... ili barem priblizno tome :/

nabrijavam se na juula (jedva cekam da ga kupim sad kad dodjem u hr) i razmisljam nesto intezivnije o utjecaju nacina na koji sam bila odgajana sa nacinom na koji to djeluje na luku...

dojena sam samo 6mjeseci jer je mama ostala trudna (u to doba-'dojenje u trudnoci',sto je to?)... i nadohrana je pocela vec negdje sa tri mj...

spavala sam s roditeljima u sobi ali ne u krevetu ('strah od gnjecenja')... do trece-cetvrte godine ('sreca' sto su bili pre siromasni da unajme veci stan prije nego su kupili kucu)... svako jutro s njima mazenje u krevetu...dok se nisu rastali... ali ponekad smo se svi cetvero(brat,jairoditelji) znali nagurati u krevet i spavati zajedno cijelu noc cak i kad smo dobili kucu...

puno su me nosili...tj.nenosenje i 'ucenje na ruke' mama nikad nije cula do dobronamjernih savjeta koji su slucajni prolaznici znali meni s lukom dobacivati... ne moze se nacuditi tome... opcenito, grljenje i tjelesni dodir je u nasoj obitelji bio i ostao vrlo uobicajen... cak i dan danas znamo zajedno lecinakaucu dnevnom boravku i zagrliti se i gledati tv i usput pricati...posebno mi je to bilo lijepo u trudnoci... brat nema potrebu od negdje svojih ranih dvadesetih...
cry-out nisu radili (mislim da tu imam srecu jer mama kaze da sam bila izuzetno 'dobra')... mama mi kaze da me je par puta lupila po guzi ali se ja toga ne sjecam (jednog,doslovce dodira poguzi se mutno sjecam i mama kaze da je to bio poslijednji).... brata je,s druges trane, tukla...

ostatak djetinjstva mi je uglavnom u jako pozitivnom sjecanju...ponajvise zbog vrlo tople atmosfere (cak i kad su se roditelji rastali i mama kaze da je bila jako 'losa' tada i cak na tabletama za smirenje)...

najteze stvari u nasem odnosu dogodile su se za vrijeme mog puberteta...i to vise pred kraj... mislim da je to vezano uz cinjenicu sto je njoj stvarno bilo tesko i josuvijek joj je prihvatiti cinjenicu da odrastamo ali i da ona ostaje sama... tu pridonosi,mislim,sto se nikad nije ponovo udala... a ja joj ne mogu puno pmoci... gorcina iz tih sukoba se jos provlaci izmedju nas ali znam da NISTA ne moze nas odnos dovesti u pitanje...
iz onoga stosamnapisala moze se vidjeti da je to daleko od ap-a ali onaj duh povezanosti i osluskivanja mojih potreba definitvino prepoznajem u nasem odnosu kao dominantan...
jako bi zeljela da luka osjeca ovo sto i ja kad odraste....
mislim da ce mi teze od porgesaka koje sam uvidjela da je radila samnom biti ustvari teze prenijeti njezin talent za pozitivnu atmosferu kad je jako tesko...talent za humor i valjanje od smijeha na obicne gluposti... opustenost prije svega...
jer ja sam puno ozbiljnija i racionalnija od nje...

citajuci kako su neki forumasi imali tesko djetinjstvo u emotivnom smislu cini mi se laksim (mozda grijesim) sto su,da bi bili dobri roditelji svojoj djeci, morali napraviti tezak rez nakon suocavanja sa svojm prosloscu i okrenuti novu stranicu te se ponovno izgraditi... nego meni koja svoje djetinjstvo vidim kao izuzetno inspirativno...dok sam istovremeno svjesna zamki koje ta topla povezanost izmedju nas nosi za osvjestavanje gresaka te pokusaj da ih ne prenesem u svoj odnos s lukom...

nadam se da se moze skuziti o cemu pisem iako je naslov prilicno jasan ali ono sto on znaci nije lako prenijeti... eto,nadam se da necu ostati neshvacena jer mi se cini da svi puno promisljamo o tome...ali me bas zanima kako je sa roditeljima koji jesu/pokusavaju biti ap...