Mrzim plakati u javnosti ako nije sprovod. Prosto zato što nakon plača izgledam ko da me lupio autobus. Karikiram al ne pretjerano. Oteknem, koža sva na fleke, oči krvave da nema valjda 2mm bjelog, nos bali... I tako ostane satima. Divotica. Zato ako sam kući i nikud ne idem, a neka priča, događaj, draga osoba, sjećanje i tome sl. me dirne, pustim suzu. Inače se suzdržavam.
Tatu nisam nikad vidjela da plače, mamu tu i tamo.
Muž plače kad mu dođe. Do sad je to bilo zbog tuge i velike radosti. Filmovi i sl. ga ne diraju previše.

Sent from my SM-G950F using Tapatalk