Ja nisam plakala na crtice i filmove dok nisam imala djecu, tad mi se neki ventil otvorio. Djeca me ismijavaju vec godinama kad su u nevjerici shvatili da placem na Toy story crtic, kad djecak odraste i odlazi na faks i sve igracke pokloni maloj susjedi.
Ne sjecam se puno svojih suza u zivotu prije majcinstva.
Plakanje mi je normalno bez obzira na spol. Ne ucim djecu tome jer se to jednostavno nije pojavilo kao tema, ne ucim ih ni piskiti ni jesti sto su jednako prirodne radnje.