Ja plačem kad mi se plače, nekad 3x dnevno, nekad mjesecima ne zaplačem. MM plače kad mu se plače. Sigurno rjeđe od mene, al zaplakao je mnogo puta otkad ga znam. Nekad na film. Ili na otvaranje olimpijskih igara. Ne zna razlikuju između cvjetače i brokule, ali da kaže sinu da ne smije plakati okrenula bih se isti tren i otišla, bez kofera, samo s novčanikom.
Sin plače kad mu se plače. Kćeri plaču kad im se plače. Ako se budu htjele udati za nekog tko će im reći da muškarci ne plaču ili će njihovu mušku djecu tome učiti ili im neće moći kupiti uloške, odreći ću ih se preko novina.

Osim toga, ne znam ko bi mi kupio svih onih milijun paketa uložaka nakon poroda da nije mm. Čak i moj tata mojoj mami kupuje uloške.

Ne mora svatko plakati, imam ja prijateljica - dakle žena - koje sigurno godinama nisu suzu pustile, to jednostavno nije njihov đir. Ali zabranjivati nekome pokazivanje jedne od osnovnih emocija me, kao i Silly, užasno iznerviralo.

Anita, možda se nekad nakon tema ovdje osjećaš loše, ali ovo je jedno od najfeministickijih mjesta na internetu u svakom mogućem najboljem smislu i ja sam presretna što sam sve u 10 godina naučila od ovih žena ovdje. I kao što ja MM-u objašnjavam da će naš sin u budućnosti teško naći ženu koja će prihvaćati to da muškarac ne zna pripremiti barem nekoliko osnovnih jela i minimalno znati održavati kućanstvo, i da se već danas žene rastaju “jer on usisava samo po sredini, a ne i ispod kreveta”, a mogu tek zamisliti sto će biti za 20+ godina.

Tako ti lijepo možeš i svom MM-u reći da će njegova djeca danas sutra teško naći partnere koji će podržavati stavove kao što su “muškarci koji plaču su pi...”. Za 20 godina to jednostavno neće postojati.