Ljeto je, sezona kiselih krastavaca je (dobro, ne doslovce kod nas uz naše političare...), pa evo jedna ljetna sapunica.
Jednom davno bio jedan čovjek. U drugom svjetskom ratu izgubio oboje roditelja, ostao gotovo sam na svijetu. Upoznao djevojku i vrlo se mladi vjenčali (oboje su imali 18-19 godina) i dobili dijete (zvat ćemo ga Dijete A). Otišao on zatim u vojsku koja tada trajaše i 2 godine, i kad se vratio mladu mu ženu zaveo drugi. Oni se rastali, ali on od djeteta “nije nikad odustao”. Iako je dijete odrastalo s majkom, a on je preselio i u drugi grad, i godinama radio i u inozemstvu, uvijek je posjećivao dijete i brinuo na sve načine o njemu. Kad je dijete bilo starije provodilo je i praznike kod njega. Godine prolazile, dijete išlo već i u srednju školu...
Kupio čovjek zemljište, upoznao ženu B, oženio se, dobio dijete B, sagradili kuću u gradu i vikendicu na moru. Dijete A trebalo upisati fakultet i odluči studirati u gradu gdje živi otac i živjeti s njima. Međutim toliko se loše slaže s očevom drugom ženom da nakon 1. godine prekida studij i odlazi studirati u drugi grad jer su odnosi među njih dvoje toliko loši da dijete A ne može živjeti tamo. A otac i dalje često radi na terenu ili u inozemstvu pa ga ni nema da bude neka tampon zona.
Žive tako sljedećih 15-tak godina da otac živi na 2 kolosijeka - živi život sa svojom suprugom i djetetom B, ali redovito se viđa i s djetetom A, koje je sad već i u braku, i dobije svoje dijete (Unuk A). Supruga B nije sretna zbog tih susreta, no čovjek usprkos tome održava odnos s djetetom A i njegovom obitelji.
Jednog dana čovjek iznenada umre, i to bez oporuke. U tom trenutku je dijete A zaposlena visokoobrazovana osoba srednjih godina, supruga B je starija neobrazovana osoba narušena zdravlja, a dijete B je tek postalo punoljetno i u šoku je zbog smrti oca i majčine bolesti.
Okosnicu priče čini naravno ostavinska rasprava. U njoj se dijete A i supruga B dogovore da djetetu A pripadne kuća na moru, supruzi B kuća u gradu, i da podijele po pola gotovinu koja je ostala. Dijete B dobije neku stvar sentimentalne, ali ne materijalne vrijednosti. Obje osobe budu zadovoljne jer su “riješile račune s onom drugom osobom i sad se ne moraju više gledati”. Međutim ostane neki dogovor da supruga i dijete B također smiju dolaziti u kuću na moru. Vrlo brzo nakon tog aranžmana dogodi se neka svađa oko načina korištenja vikendice koja eskalira time da Persona A Personama B kaže da više ne dolaze u vikendicu.
Prođe od tada skoro 15 godina i dijete A i dijete B skoro da uopće više nisu u nikakvom kontaktu... ne žive u istom gradu, i ponekad čuju nešto jedno o drugom preko poznatih ljudi, ali oni se ne čuju. Oboje nisu sretni zbog toga.
U međuvremenu kuća na moru je propala, i u nedostatku novca, nitko ju ne odražava niti ljetuje tamo. U međuvremenu i Unuk A je odrasla osoba, preuzme na sebe obnovu kuce, uloži koliko treba i kuća postane ugodno mjesto za ljetovanje pa čak ju Unuk A i iznajmljuje u tjednima kad ne treba obitelji.
Dijete B je u međuvremenu postalo osoba srednje dobi koje je naučilo da postoji nešto što se zove bračna stečevina. I da je ono što se dogodilo na ostavinskoj raspravi krivo, da je supruga B trebala dobiti 50% svega, a djeca A i B po 25% svega. Nakon svih tih godina ne zna što s tom spoznajom osim zamjerati tim osobama, životu i svemiru što se to tako odigralo.
U međuvremenu je Unuk A vesela i vedra osoba koja smatra da krv nije voda i počinje kontaktirati dijete B da sa svojom obitelji dođe u goste, da se djeca upoznaju i igraju... dogodi se par susreta, a uz društvene mreže, slanje fotki djece s obje strane, tagiranje i lajkanje dogodi se jedna lakoća održavanja odnosa. Dogodi se i susret djeteta A i djeteta B i nakon 15 godina svi su jedna happy family. Obitelj A kaže obitelji B da od sad i oni svakako računaju svako ljeto da mogu ljetovati u kući na moru, kad se dogovore da je slobodna. Ali provuče su i jedno “ali”... cijela ekipa B je dobrodošla u kuću, osim supruge B - ona ne može.
Djetetu B se nešto stegne oko srca i na sto je muka. Voli kuću na moru u kojoj je odraslo, ali to više nije kuća u kojoj se može osjećati “ko doma”. Istovremeno se osjeća loše jer je obnovilo odnose s obitelji A, ali mimo znanja svoje majke - štoviše njoj se i lagalo kuda se ide taj vikend. I još je i nakon 20 godina još uvijek ljuto na sve njih zbog raspodjele koju osjeća jako nepravednom i na nekoj razini zamjera djetetu A da je možda i prevarilo njegovu neuku majku neuvažavanjem bračne stečevine.
Ne zna može li preći preko toga ili ne.
Ne zna što da radi s tim novim odnosom s obitelji A i laganjem majci. I još svojoj djeci napominje da ne spomenu preko bakom gdje su bili. Ne zna može li i želi ljetovati u toj kući. Želi, ali i ne želi.
Što biste vi da ste osoba B?