Vezano uz teške dijagnoze:
Imam ju, a tko ju ima jako dobro zna da uvijek strepi.
Ima ju i muž.
Samo ja znam kako mi je kad podižem svoje ili njegove nalaze na Institutu, a to radim jednom mjesečno.
Taj dan obavezno imam proljev.
I onda odahnem kad vidim da su ok.
Jedan jedini put sam se rasplakala i to prije dvije godine kad se muž borio za život na intenzivnoj.
Uzela sam tada psa i kćeri rekla da ga idem prošetat.
Sjela sam na prvu zaklonjenu klupu i isplakala dušu. Bobby, ljubav moja dlakava, je samo tiho cvilio i gledao me.
Sljedeće jutro je konačno mom mužu pala temperatura i rekli su mi da ima šanse za oporavak.
Što je tome pomoglo?
Moje suze?
Teško.
Kćerina doktorica mi je rekla da sam jedina mama koja nije radila drame kad je saznala dijagnozu.
I nisam.
Zato jer znam da se sve može popraviti/liječiti osim smrti.
Jedino je smrt konačna.
Ja sam tada smireno pitala što i kako dalje.
Isto je bilo i kad je kći imala grand mal u tramvaju.
Kad sam stigla već je Hitna bila uz nju.
Doktorica mi je poslije nudila injekciju za smirenje.
Odbila sam. Nije mi trebala.
Ne kažem da su lijekovi loši.
Nekome trebaju i koriste.
Meni ne trebaju.
I dokle god mogu sama neće mi trebati.



Sent from my iPhone using Tapatalk