Ipak imam nešto za reci na temu... u nekom trenutku je Betty mislim započela nešto na tom tragu...
Sjetilo me ovo sve na jednu raspravu s dragom osobom, vjernicom, katolkinjom. Dakle, ja neuvjereni ateist, agnostik, što li već... i ona, raspravljamo o tome postoji li raj. I ja se žestim na nju da kakva je to glupost, čemu sve to s tim rajem kad je ovo što imamo ovdje jedina prava stvar. I rasprava završi na tome da njoj život nema smisla ako ne može vjerovati da postoji nešto bolje od ovoga. To je ona točka na kojoj sve rasprave na ovu temu prestaju. Njoj nema smisla vjerovati da je ovo najbolje što možemo. Meni nema smisla vjerovati u nešto u što moram vjerovati

. Meni je ovo jedina prava i opipljiva stvar. Taj tvoj život, nekad siv, nekad žut, ali jedini koji imaš i sa sigurnošću znaš da ga imaš, taj tvoj grah koji ti je pao kako ti je pao, i ta tvoja 24h u kojima brojiš, obrćeš, kuhaš i pečeš taj svoj grah najbolje što znaš i umiješ u okolnostima koje su ti dane. Možeš moliti, vibrati... na kraju dana imaš samo to svoje jedno tijelo, i tu svoju jednu glavu i imao u njoj raj, vorteks ili ništa, to je sve što imaš. Sad sam pojednostavila cijelu povijest religije, filozofije, popularne psihologije i literature samopomoći na 3 reda, ali to je samo moje mišljenje

.
I možeš se ti roditi na dnu indijske kaste, kao topovsko meso u 1. svjetskom ratu ili u obitelji srednje klase u Skandinaviji, na kraju dana imaš samo taj svoj grah.