svatko ima pravo na svoje mišljenje, svoja uvjerenja, i svoja iskustva.
patrick jane mi baš nije neko ime koje bih uzela kao relevantno.
ja ću ti napisati kako je tekao razgovor, a ti mi reci kako je nepoznata žena mogla znati...
ona: jeste li vi nedavno pali, razbili i iskrenuli nogu?
ja: nisam
ona: onda je netko vama blizak.
ja: mama
ona: mama je s tom nogom išla u bolnicu, no ta noga nije za bolnicu. tko vam je u bolnici?
ja: tata
ona: (gleda me, šuti, premišlja, i kaže) tata se neće izvući
ja: pa tek je par dana u bolnici, i to je samo upala gušterače. postoji lijek...
ona: ići ćete po njega, no nećete prepoznati trenutak... kad prepoznate, bit će kasno.
činjenice su sljedeće:
mama je pad opisala upravo tako (pala, razbila, iskrenula nogu)
takva je dopratila tatu u bolnicu
nakon nekih 3 tjedna smo došli po njega, no on je rekao da ga "još malo ostavimo"... poslušali smo ga
umro je 59-ti dan od dolaska u bolnicu, odnosno nekih 52 dana od mog posjeta vidovnjakinji
na dan kad je umro, u zagrebu je helikopter čekao poziv iz rijeke da ode po njega...
ja taj razgovor pamtim od 1987. godine. riječ po riječ.
tata je imao godina kao otprilike ja sada.