Ja sve sama... Imam neki glupi poremecaj gdje, ako priznam nekome, priznajem da sam slaba i da mi ne ide u zivotu. I mislim da to nije dobro. Zato ugl samo vi znate sve.
Strah me da ce me sazaljevati i poceti govoriti da se ne brinem i poceti mi djeliti neke savjete i brinuti se za mene ako saznaju sto me sve brine. Pa mi je lakse sama biti u tome nego da me gledaju onako sazaljivo ako dodjemo na temu trudnoce i sl.
I kako sam cijeli zivot tako navikla, doslo je do toga da jednostavno ni njemu ne mogu reci nusta po tom pitanju, i svaki mj sve vise i vise tonem u to. Ali sad je doslo vrijeme polako da se pocnem otvarati. Mislim da ne mogu ici na folikulometriju bez njega...