Strahotno bacanje po podu i ridanje doma (mala) tretirala sam potpunim ignoriranjem (takvom upornošću da bi muž, izbezumljen, ekspresno izlazio iz stana "u šetnju"). Trajalo je par mjeseci, negdje od 22. do 27. mj. života i imalo veze s frustracijama oko teške adaptacije na vrtić.
Za dućane sam imala studiozne pripreme i predviđanje svih mogućih situacija. Objema je bilo važno da hodaju i sudjeluju u biranju artikala, a svako lijepo poštivanje dogovorenog ponašanja stimulirala sam sitnom nagradom na kraju.
Uvijek sam imala u torbi slane štapiće kojima bi se zabavile ako bih baš vidjela da je strpljenje pri kraju.
Mala se jednom u Konzumu bila bacila na pod i htjela krenuti s predstavom, ali u tom sam trenu pustila sve oko sebe i odnijela je pod miškom ko dasku ravno doma. Bila je skroz šokirana i moram priznati da više nije pokušavala.