Meni je lani umrla sestra, s navršenih 50 godina. Njena smrt je meni vratila u prvi red prisutnosti i maminu smrt, koja je bila sad već davne 95. Imala je 55 godina kad je umrla. Tako da je bilo baš puno tuge u meni, i fizičkih simptoma toga stresa. Ne sjećam se toga nakon mamine smrti, valjda je lakše kad si tako mlad (imala sam nepuni 21), prirodno si okrenut životu i budućnosti.
Plakala sam pred njima, tješili su me, nekad bi to i njih rastužilo, ali nisam skrivala tugu. Kako je to krasno rekla moja prijateljica, koja je malo nakon smrti moje sestre naglo izgubila mamu, tuga je produžetak ljubavi. Međutim, isto tako, nisam bila loše po cijele dane, nego na mahove. Ne bih rekla da je moja tuga na djecu djelovala uznemirujuće, nego da je i njih rastuživala.
Mislim da je ok podijelit s djecom ovakve događaje, ali da to ipak ovisi o razmjerima našeg proživljavanja gubitka. Može biti previše za djecu, i bilo bi dobro da netko uskoči i preuzme njih (fizički i emotivno), i da ti imaš vremena za se malo raspadati prije nego što se sakupiš.
A ovo "pa što još uvijek" ćeš vjerojatno primijetiti i kod ostalih. Za ljude prođe vrijeme, a ti još nisi svoj. Meni je i MM bio tu nerazumljiv sa svojim pitanjima šta ti je, kad bih bila loše volje, ili potištena, ili tiha, a recimo prošla su već 4 mjeseca. Ništa mi nije, umrla mi je sestra. Za svijet to postane prošli događaj, a u tebi je to događaj koji upravo traje. Tako nekako.