naravno da je to vrlo vrlo individualno, mene su učili da izbjegavam te odrednice da tugovanje traje toliko i toliko, jer se ljudi uhvate tog broja, pa ako tuguješ duže si depresivan, ako tuguješ kraće si bezosjećajan. Naravno u kliničkom radu ljudi moraju imat neke okvire
normalno je do kraja života da neki datumi i prigode samo izvuku svu tugu van na neko vrijeme
depresija u odnosu na tugu bi bila ipak neko sveopće loše raspoloženje, kad te ništa ne može raspoložiti, pa ni stvari koje su prije donosile zadovoljstvo
gleda se i koliko osoba funkcionira u svakodnevnom životu, naravno bitna je i vrsta gubitka jer nije skroz isto tugovati za gubitkom roditelja i tugovati za gubitkom djeteta. Uglavnom, ima dosta dobra knjiga od Lidije Arambašić "Tugovanje, gubitak, oporavak"

iz osobnog iskustva, gledala sam svoju baku kako prolazi kroz tugovanje zbog gubitka sina (odraslog, 46 godina je imao, al bili su jako vezani), i to veze nije imalo sa 6 mjeseci. Nekih godinu dana je bila stalno vrlo vrlo tužna, razveselila bi se samo kad bih ja dovela svoga sina, tada bebu. Ali je funkcionirala u smislu da je nastavila radit sve dotadašnje poslove, samo uz plakanje. Nakon toga još dugo bi se prvo rasplakala kad bismo mi došli, to bi trajalo minut-dva pa bi prestalo i dalje bi bila ok. Tek nakon 4 godine mogao si vidjet promjenu u njenom raspoloženju da smo mogli reći "da, sad je dobro".

balarosa, moje saučešće. slažem se sa prijedlogom od vertex, da možda vidiš može li se nekako organizirati da imaš nekad prostora izrazit svoje osjećaje i dok su djeca drugdje, ako misliš da im je to previše tereta