Ma nema pravila u vezi žalovanja
Moj tata je otišao iznenada prije 10 godina, pod stravičnim okolnostima
Bome i dan danas zaplačem i suze poteku spontano kad me podsjeti neki detalj na njega i osjetim fizičku bol nedostajanja, nemogućnosti da s njim podijelim svoju neku misao, događaj, emocije za koju znam da bi ih razumio najlakše od svih...
Uopće ne razmišljam kako to nekome može izgledati sa strane, što taj netko ima znati ili misliti o mojoj boli i onome što sam izgubila.
Djeca znaju da sam tužna što ga nema, ne opterećujem ih tugom i pričamo o njemu u pozitivnom ozračju, i nasmijemo se nekim događajima.
Dakle, tuguj koliko god, djeci objasni da ne znaš koliko će ti trebati vremena ali da se tako osjećaš i da će s vremenom biti lakše.
Drži se Balarosa, samo prolazimo kroz taj život koji je ponekad s... nje.