Moj čarobni kućno - bolnički VBA3C
Danas je prvi rođendan moje curice. I ja cijeli dan ponovo i ponovo u mislima i srcu prolazim kroz to čarobno iskustvo - moj prvi prirodni porođaj nakon 3 carska reza. Već dugo svoje iskustvo želim podijeliti ovdje s vama (zapravo sam o tome maštala još i prije samog poroda, dok sam kao trudnica čitala prekrasne priče s prirodnih kućnih poroda ovdje na portalu, poput one o porodu u intimi zeleno okrečene spavaće sobe. Čak sam i spavaću sobu nekoliko dana prije poroda okrečila u zeleno !), pa sam pomislila da bi to bilo zgodno baš na današnji dan, kad mi tako intenzivno naviru sjećanja na to posebno vrijeme, ta dva moja čarobna dana.
Priča o mom porodu počinje temom "Šta mi je?" koju sam na podforumu "Kutak za filozofski trenutak" otvorila na ovom forumu još negdje u proljeće 2017. ako se dobro sjećam, a ne bi je ni bilo da pišući na toj temi nisam upoznala moju dobru vilu, našu Zelenu Vilu koja me ohrabrila svojom hrabrošću i svojom velikom željom za još jednom bebom. Želje su nam se ostvarile i sada smo sretne mame dviju preslatkih djevojčica. Vilo, hvala ti ! I svima ostalima koje ste se javljale na temi. U uhu mi često zazvoni ono što je jedna od vas napisala na temi: "Ohrabri se i idi za svojim željama jer sreća prati hrabre.". Uvjerila sam se da je baš tako! Iako se nikad nisam smatrala hrabrom osobom, već dapače prilično nesigurnom i lako ustrašivom, iskustvo ovog poroda to je promijenilo otkrivanjem snage koja se krije u hrabrosti i u samom procesu i čaroliji prirodnog poroda.
No, da krenem s pričom. Pokušat ću biti kratka iako mi to neće biti lako jer sam teška pričalica.
Dakle, u svoju zadnju, najljepšu i najželjeniju trudnoću ušla sam kao zdrava i čila 38-godišnjakinja koja je do samog poroda bila fit i aktivna. Toliko sam se dobro osjećala, zbilja sam bila u blaženom stanju. Osjećala sam da mogu sve što hoću. Neki čudan osjećaj je to bio, kakav nisam iskusila ni prije ni poslije. Veselila sam se jako bebici i novom iskustvu majčinstva na poseban način. Svijest o tome da je ovo moja zadnja trudnoća još me više poticala da uživam u svemu što mi se događa, u svakoj promjeni. Sve sam doživljavala nekako intenzivnije nego u prijašnjim trudnoćama, nekako dublje, produhovljenije. I zato mi cijela ova trudnoća nije bila sam prekrasno tjelesno, već i izvanredno duhovno iskustvo, do samoga kraja. Na pregledima na koje sam odlazila redovito i veselo uvijek je bilo sve u redu, bebica je lijepo napredovala, ja nisam imala nikakvih tegoba, bila je to stvarno po svemu školska trudnoća, kad je usporedim s ranijima, bila je najlakša i najljepša. Jedinu sjenu na sve bacalo je razmišljanje i iščekivanje poroda - mog 4. carskog reza. Nikad do sad moje se tijelo i duša nisu toliko opirali tom načinu završetka trudnoće. Bojala sam se tog 4. carskog. Nisam ga htjela. Iako se on nametao kao jedina realna mogućnost nakon moja prethodna tri carska reza. Svaki pregled kod ginekologa završavao bi njegovim zaključkom "To bu carski naravno, nemamo o čemu drugome razmišljati". No ja sam razmišljala, maštala, željela... Vjerovala. Kao što je rekla jedna od dvije moje drage primalje koje su mi pomagale u porodu, "prirodni porod nakon 3 carska reza je kao hodočasnički maraton na kojem te naposljetku drži jedino gola vjera"... Tako je i bilo. I bilo je predivno. Teško i predivno. Nisam ostala na mišljenju samo tog jednog ginekologa koji mi je pratio trudnoću, otišla sam i po drugo i po treće i po četvrtvo mišljenje, i svi su mi rekli isto. U stilu "nemojte ni pokušavati". Jedan je dragi doktor čak bio toliko slikovit u opisu rađaone nakon puknuća maternice da i sad pamtim njegov opis. I strah. I kratko prepuštanje strahu i 4. carskom. Razumu. No nije me dugo držalo. Hrabrost i vjera u sretan kraj moje priče bile su jače. Samo pitanje je bilo kako san pretvoriti u stvarnost. Gdje roditi kad mi ni u jednom rodilištu u zemlji nitko neće dati priliku ni da pokušam roditi prirodno. A ja moram pokušati. Barem pokušati. Toliko me moje tijelo uvjeravalo da ono to može, da mu dam šansu da sam jedostavno morala. Mislim da si nikad ne bi oprostila da sam ga iznevjerila. I nikad i ničim ne bi bila toliko nagrađena kao što sam sada za to što sam ga poslušala. Osluškivala cijelu trudnoću i na kraju se prepustila toj bujici koja me nosila i odnijela na predivna mjesta na kojima nikada do tada nisam bila...
Mir svake noći zadnjeg mjeseca trudoće koristila sam za čitanje (knjiga Ine May Gaskin o prirodnom porođaju vrijedila je zlata!), razmišljanje i molitvu za mudrost kako da postupim, kako da rodim prirodno i gdje.. uz čiju pomoć, jer ne mogu sama. Divna iskustva kućnih poroda koja sam našla na ovom forumu i na još nekim stranim stranicama grijala su mi srce i nadu da i ja mogu isto.. Mislim da sam našla i jedno iskustvo jedne mame iz Amerike koja je uspjela roditi prirodno nakon 3 carska i ono me posebno ohrabrilo. Ali jedno jedino. Našla sam i pročitala i neke stručne članke na temu prirodnog porođaja nakon višestrukih carskih rezova i statistika nije bila tako loša, već zapravo vrlo dobra, na strani prirodnog poroda. Preko administratorica ovog foruma došla sam do kontakta s dvije forumašice koje su rodile prirodno, jedna nakon 2 carska reza, a jedna nakon tri. I uspjele su. Obje su rodile doma uz pomoć iskusne primalje. Obje su me podržale, ohrabrile i usmjerile. Na kućni porod. A ako mene pitate, ljepšega ni nema.
Sve me to hrabrilo i jačalo u mojoj odluci. I moja Zelena Vila. Ona je do samog kraja prolazila sa mnom sve.
Termin poroda se već jako približio, bila sam u jeku priprema za dolazak nove bebice, krečili smo muž i ja, gnježdenje je počelo, i tako u jednoj pauzi od posla, sjećam se da sam sjedila kraj otvorenog prozora spavaće sobe, dan je bio bistar i sunčan, kad mi je na pamet palo ime jedne doule, na koje sam naišla dok sam još na samom početku trudnoće čekala na pregled kod svog ginekologa. Ona je tada organizirala u našem gradu stručni skup na temu fiziologije prirodnog porođaja na koji su dobrodošle bile i trudnice, ali ja se tada nisam prepoznala kao netko tko bi trebao otići (mada sam poželjela!) jer ja kao nisam kandidat za prirodan porod i šta ću tamo, samo ću se žalostiti jer meni eto "nije suđeno" roditi tako. Lajkala sam obavijest o tom skupu i zaboravila i na skup i na doulu. Sve do tog kasnojesenskog dana. U sobi u kojoj ću nekoliko tjedana kasnije zajedno s tom divnom doulom čekati na rođenje svoje bebe. Sve je izgledalo i bilo lakše sada kada sam imala svoju doulu. Doula me povezala s primaljom s kojom ona inače surađuje, a koja je iskusna i u porodima nakon višetrukih carskih, i sada sam imala pravi mali tim za porod koji smo činile nas tri - doula, primalja i ja. A kad je porod krenuo i kad su došle, iznenađenje, ali ugodno, bila je još jedna primalja, tako da nas je u timu bilo 4 - dvije primalje, doula i ja. I mm kao logistika ili pomoćno osoblje - on je bio zadužen za održavanje topline u sobi, kuhanje i djecu. Moj divni, dragi muž. Moja podrška uvijek.
Bilo je prekrasno, čarobno je meni najbolja riječ za to, osjetiti prve naznake da se nešto događa, da porod kreće.. A krenuo je u subotu ujutro, laganim, gotovo bezbolnim kontrakcijama. Odmarala sam doma, poslije ručka otišla u šetnju sa svojim dječacima i našom Donom u obližnju šumu.. Baš sam uživala. Znala sam da stiže. Moja curica. Tako je bilo lijepo prepustiti se... Osjećati sva ta događanja u svom tijelu. Ja sad moram stati jer em sam umorna jer je već kasno, em je meni ovo pisanje kao da proživljavam ponovo sve i emocije su tu, pa bi sad stala, trebam malo odmora od pisanja i prisjećanja. Nadam se da mi administratori neće zamjeriti. Sutra pišem ostatak priče, čim se odmorim. A i noćna smjena me čeka, kao i mnoge od vas, jer se moja lutkica još budi noću za dojenje.
 |
|||
Odgovori s citatom
Zanimljiva i nevjerojatna priča. Doktori su isprepadani raznim iskustvima kojih su imali pa su uvijek na višoj razini opreza, čisto da sebe osiguraju. Meni je nakon tri poroda jasno da tijelo slijedi jedan prirodan tijek gdje hormoni otvaraju, otvaraju do jedne granice i onda sve ide takoreći automatizmom. Stvar je što u Hrvatskoj imamo klimu kao da je svaka trudnoća patološka pa se inzistira na prisutnosti i bdijenju liječnika. 
. Ovaj vikend imam goste pa tamo negdje poslije vikenda se javim 
. Hvala vam na strpljenju 
!
Zelena vila prvotno napisa
!
. Doula je prepoznavala svaki nadolazeći trud i odmah kretala s masažom donjeg dijela mojih leđa što je straaaašno olakšavalo izdržavanje boli. Imala sam slobodu kretati se kad mi je to pasalo, leći kad mi je to trebalo, otići normalono u toalet, pojesti nešto kad mi ponestane snage, popiti nešto tekućine.. Sjećam se da sam najveći dio vremena provela u nekom četveronožnom položaju na krevetu, s jastucima pod prsima, tako mi je bilo najlakše i najudobnije. Neko vrijeme sjedila sam na stolčiću za porode koje su primalje i doula donijele sa sobom. I tako je prolazila ta moja prva porođajna noć, noć sa subote na nedjelju. U nekom polusnu. Slatkom i bolnom istovremeno. Trudovi su pred jutro se već dosta pojačali, sjećam se da sam bila kao u nekom transu dobar dio vremena, u nekom blaženom transu koji je taaako dobro djelovao, kao neka prirodna droga 
. Ja sam tako željela donijeti svoju curicu na svijet u toplini našeg doma, a sad me čeka bolnica i carski 
.
) i u gadnim trudovima nekako se smještam u auto, muž vozi brzinom svjetlosti, primalja je s nama. Kiša lijeva ko iz kabla, a ja se veselim carskom i konačnom oslobođenju od muka. Da, veselila sam se u tim trenutcima carskom ko ničemu 
. Međutim, doktor je fin, ljubazan, veli "Dobro, idemo Vas pregledat." Ja u šoku. Pozitivnom. Kaže da sam otvorena 7 cm i dodaje ono što u tom trenutku i želim i ne želim čuti: "Ajmo mi to probat dovršit prirodno!". Veli i mom mužu da ćemo probati tako, da postoji mogućnost komplikacija, ali da smo to i sami znali (i jesmo, uvijek postoji ta mogućnost, postoji i kod carskog reza!). Muž odlazi doma, a ja u rađaonu. Ne u operacijsku salu, nego u rađaonu 
(nije bila strašna kako zna biti, samo nekoliko šavova odrađenih pod anestezijom) i lagano nalijeganje na trbuh jer beba nije izlazila sama. Ono što bi definitivno popravila sada da imam popravni iz rađanja to je da bi naučila prodisavati te zadnje trudove kod samog tiskanja, ja o tome pojma nisam imala, mislila sam da će ići samo od sebe, ali nije, trebale su mi upute osoblja kako disati kod izgona. 
