Spremamo na brzinu torbu za rodilište (jer je ja unatoč uputi da je za svaki slučaj pripremim, namjerno nisam pripremila zbog čvrste vjere da mi neće trebati ) i u gadnim trudovima nekako se smještam u auto, muž vozi brzinom svjetlosti, primalja je s nama. Kiša lijeva ko iz kabla, a ja se veselim carskom i konačnom oslobođenju od muka. Da, veselila sam se u tim trenutcima carskom ko ničemu . Strašno mi to za reći, al eto tako je bilo. Stižemo u rekordnom roku, blizu nam je rodilište, nekih 15 - 20 min vožnje, al mislim da smo stigli prije. Na hitnom priijemu rodilišta dočekala nas je dežurna jedna mlada medicinska sestra koja je odmah pozvala dežurnog doktora jer "stigla je žena koja rađa prirodno nakon tri carska!". Doktor odmah dolazi, prilično miran i priseban, veli mi dok se spremam za pregled između ostaloga "I Vi nam dolazite u visokim trudovima nakon tri carska?". Odgovaram potvrdno i mislim si kako će me sad vjerojato pošteno nagrdit . Međutim, doktor je fin, ljubazan, veli "Dobro, idemo Vas pregledat." Ja u šoku. Pozitivnom. Kaže da sam otvorena 7 cm i dodaje ono što u tom trenutku i želim i ne želim čuti: "Ajmo mi to probat dovršit prirodno!". Veli i mom mužu da ćemo probati tako, da postoji mogućnost komplikacija, ali da smo to i sami znali (i jesmo, uvijek postoji ta mogućnost, postoji i kod carskog reza!). Muž odlazi doma, a ja u rađaonu. Ne u operacijsku salu, nego u rađaonu . Kao što je nekim ženama san posjetiti London ili Pariz ili Dubai, takvu sam ja imala želju da jednog dana uđem u rađaonu (još prije nego sam shvatila da može to i bolje u toplini svog doma). A što se tiče operacijske sale koja je odmah vrata do moje top destinacije tj. rađaone - jutro nakon poroda sam saznala da je u trenutcima kad sam ja došla bila zauzeta ).