Moj čarobni kućno - bolnički VBA3C

[Zelena vila]

ajme najdraža moja mamo ... čitam a suze mi cure i cure... izvukla si mi potisnuta sjećanja i silinu emocija.. samo mi znamo kako nam je bilo teško doći do tih naših curica..
i onda si ti još uspjela svojoj priči o trudnoći dati najljepši mogući kraj..
moje divljenje je kako vrijeme prolazi sve veće i veće...

[V&NMama]

ajme najdraža moja mamo ... čitam a suze mi cure i cure... izvukla si mi potisnuta sjećanja i silinu emocija.. samo mi znamo kako nam je bilo teško doći do tih naših curica..
i onda si ti još uspjela svojoj priči o trudnoći dati najljepši mogući kraj..
moje divljenje je kako vrijeme prolazi sve veće i veće...

Vilo moja draga , nemoj me tako hvalit jer ću se umislit !
Hvala Ti draga moja ! Lijepo te ponovo sresti ovdje!!!

[V&NMama]

Evo mene konačno! Nastavljam i oprostite sve koje ste čekale na nastavak sve do sad, nisam uspjela prije, mada sam htjela.
Dakle, porod je polako krenuo, prve trudove dočekala sam doma, sretna i uzbuđena. Tog sam dana stvarno uživala, u odmoru, u hrani i kolačima koje sam pripremila dan ranije, u šetnji i slatkom iščekivanju. Javila sam douli i primalji da su trudovi krenuli, dogovor je bio da im javljam svaku promjenu i kako napreduju trudovi, tj. u kojem se razmaku javljaju i koliko traju (putem aplikacije na koju su me uputile da si ju skinem, mislim da se zvala "Contraction timer" i baš je super, zanimljivo mi je bilo pratiti trudove tako!). Dan je polako odmicao, trudovi postajali sve češći i intenzivniji, ja sam ih osluškivala, još su uvijek bili prilično blagi. Moje drage žene samo što nisu stigle, a dok sam ih čekala uredila sam do kraja krevetić za bebu, stavila u njega odjeću koju ćemo joj obući kad se rodi, okitila ga lampicama u obliku srčeka.. Muž je naložio vatricu u kaminu u spavaćoj sobi.. Bilo je baš predivno, romantično, onako kako sam sanjala i maštala.. Tako se polako spustila i večer, djeca su otišla spavati, a onda su stigle ONE - tiho, nježno, pažljivo, ako tri anđelice . Sa velikom torbom punom pomagala potrebnih za porod kod kuće i velikom ljubavlju za ono što rade . Primalja me ubrzo nakon dolaska pregledala, svako malo je provjeravala otkucaje bebinog srca onim tuljcem, ne znam kako se točno zove ta spravica . Doula je prepoznavala svaki nadolazeći trud i odmah kretala s masažom donjeg dijela mojih leđa što je straaaašno olakšavalo izdržavanje boli. Imala sam slobodu kretati se kad mi je to pasalo, leći kad mi je to trebalo, otići normalono u toalet, pojesti nešto kad mi ponestane snage, popiti nešto tekućine.. Sjećam se da sam najveći dio vremena provela u nekom četveronožnom položaju na krevetu, s jastucima pod prsima, tako mi je bilo najlakše i najudobnije. Neko vrijeme sjedila sam na stolčiću za porode koje su primalje i doula donijele sa sobom. I tako je prolazila ta moja prva porođajna noć, noć sa subote na nedjelju. U nekom polusnu. Slatkom i bolnom istovremeno. Trudovi su pred jutro se već dosta pojačali, sjećam se da sam bila kao u nekom transu dobar dio vremena, u nekom blaženom transu koji je taaako dobro djelovao, kao neka prirodna droga . Nedavno mi je stariji sinčić rekao da sam mu kad je ušao k meni u sobu govorila neke besmislene riječi, rekao mi je koje, sad se ne mogu sjetiti, pa se malo uplašio za mene, ali su mu primalje i doula objasnile da je to normalno, da je mama u jednom drugom svijetu dok rađa.. I baš je tako.. Druga je to dimenzija.. Dotad mi potpuno nepoznata. Zahvalna sam do neba što sam je iskusila !

[V&NMama]

Svanulo je i nedjeljno jutro. Još ništa, trudovi su tu, ali otvorenost još nedovoljna. Ništa. Radimo dalje. Moj dream team i ja . U pauzama između trudova razgovaramo, pričaju mi one o svojim porodima. Jedna od babica je rađala 25 sati, druga ima tri kćeri, sve tri rodila je carskim rezom. Želja joj je roditi još jednom. Prirodno. Nadam se i vjerujem i svim srcem joj želim da joj se želja ostvari. Jedemo, muž je skuhao fini ručak, pijuckamo čaj, gledamo tenis, igraju Hrvatska i Francuska u finalu.. baš ono opuštena atmosfera . No zapravo zatišje pred buru. Trudovi su nekako oslabili, još su jaki, ali ne dovoljno za izgon koji bi se sad već polako trebao dogoditi. Već je kasno poslijepodne, iza nas je neprospavana noć, sve to traje već predugo. Osjećam da gubim snagu, ne mogu više ni mandarinu pojesti, ni vode popiti, a snage mi još treba, tek sad zapravo je trebam. Teško mi je već, jako teško, kao da pomalo gubim vjeru da ću uspjeti. Sjećam se da sam već kroz plač molila Boga da mi pomogne još malo da izdržim, prekrasne neke molitve iz knjižice "Duhovni pristup rađanju". One su bile oko mene, tihe, suosjećajne. Babica je u jednom trenutku nakon što me pregledala ozbiljno i pomalo tužno učinilo mi se, rekla da sada moram ili smoći zadnje atome snage za izgon tako što ću još nešto pojesti i malo odspavati, ili moramo početi razmišljati o kretanju u bolnicu. Uh, sad sam se naježila kad sam se sjetila tih trenutaka... Ogromna, ogromna vjera bila je na kušnji. Ali ne mogu više, slomila sam se od umora i boli i kroz plač rekla da ne mogu nažalost više, da idemo za bolnicu . Ja sam tako željela donijeti svoju curicu na svijet u toplini našeg doma, a sad me čeka bolnica i carski . Sjećam se da su me i tim trenucima moje drage pomagačice hrabrile i tješile da će sve biti u redu, da je velika stvar što sam i pokušala roditi prirodno, da sam daleko došla, da je sve to skupa veliki uspjeh i pobjeda unatoč izvjesnom kraju kakav nismo željeli.. Ostale su divne do samog kraja svoje misije u mom životu .

[V&NMama]

Spremamo na brzinu torbu za rodilište (jer je ja unatoč uputi da je za svaki slučaj pripremim, namjerno nisam pripremila zbog čvrste vjere da mi neće trebati ) i u gadnim trudovima nekako se smještam u auto, muž vozi brzinom svjetlosti, primalja je s nama. Kiša lijeva ko iz kabla, a ja se veselim carskom i konačnom oslobođenju od muka. Da, veselila sam se u tim trenutcima carskom ko ničemu . Strašno mi to za reći, al eto tako je bilo. Stižemo u rekordnom roku, blizu nam je rodilište, nekih 15 - 20 min vožnje, al mislim da smo stigli prije. Na hitnom priijemu rodilišta dočekala nas je dežurna jedna mlada medicinska sestra koja je odmah pozvala dežurnog doktora jer "stigla je žena koja rađa prirodno nakon tri carska!". Doktor odmah dolazi, prilično miran i priseban, veli mi dok se spremam za pregled između ostaloga "I Vi nam dolazite u visokim trudovima nakon tri carska?". Odgovaram potvrdno i mislim si kako će me sad vjerojato pošteno nagrdit . Međutim, doktor je fin, ljubazan, veli "Dobro, idemo Vas pregledat." Ja u šoku. Pozitivnom. Kaže da sam otvorena 7 cm i dodaje ono što u tom trenutku i želim i ne želim čuti: "Ajmo mi to probat dovršit prirodno!". Veli i mom mužu da ćemo probati tako, da postoji mogućnost komplikacija, ali da smo to i sami znali (i jesmo, uvijek postoji ta mogućnost, postoji i kod carskog reza!). Muž odlazi doma, a ja u rađaonu. Ne u operacijsku salu, nego u rađaonu . Kao što je nekim ženama san posjetiti London ili Pariz ili Dubai, takvu sam ja imala želju da jednog dana uđem u rađaonu (još prije nego sam shvatila da može to i bolje u toplini svog doma). A što se tiče operacijske sale koja je odmah vrata do moje top destinacije tj. rađaone - jutro nakon poroda sam saznala da je u trenutcima kad sam ja došla bila zauzeta ).

[V&NMama]

Divni su svi, dvije primalje, doktor, imam stvarno punu pažnju i uslugu . Jedini mi je problem što se više ne mogu kretati i mijenjati položaj jer rađam na nekom intervetnom stolu, kako se to stručno zove, koji mi je jako neudoban i prekratak. Ali dobro, nisam dugo bila na njemu, možda kojih sat vremena pred sam izgon, koji nikako nije bio lak (možda baš zbog tog ležečeg položaja), tako da nažalost nisam uspjela izbjeći epiziotomiju (nije bila strašna kako zna biti, samo nekoliko šavova odrađenih pod anestezijom) i lagano nalijeganje na trbuh jer beba nije izlazila sama. Ono što bi definitivno popravila sada da imam popravni iz rađanja to je da bi naučila prodisavati te zadnje trudove kod samog tiskanja, ja o tome pojma nisam imala, mislila sam da će ići samo od sebe, ali nije, trebale su mi upute osoblja kako disati kod izgona.
I tako usred tog učenja disanja i boli i misli kako umirem, u 23.55 h te kišne nedjelje stiže ONA - moja mala, draga, toliko željenja curica . Duga 57 cm i teška 3840 g, teža i duža od oba starija brata kad su se rodili! Ostale smo u bolnici još tri dana, oporavak je tekao uredno tako da smo se mi začas vratile ponovno tamo gdje je naša čudesna priča i počela - u toplinu i sigurnost našeg doma.
Evo završila ja! Hvala vam na čitanju ove oduže priče i strpljenju !