Današnja omladina i svi ostali...

[Mima]

Ja sam ljetos bila jedan dan u Linzu, i mi svi skupa, muž, mala i ja, nismo mogli doći k sebi od toga koliko su primjetno i upadljivo ljudi pristojni i ljubazni

Na primjer - ja sam nepažljivo istrčala na biciklističku stazu, naletio je muškarac i njegov mali sin, stali su, ja sam se ispričala, ali muškarac se samo nasmiješio i pokazao mi da prođem.
Nije uopće opsovao, nije zaurlao, nije pokazao ni mrvu nervoze, nego se ljubazno smješkao.

Hodali smo po nekom ne baš prometnom pješačkom dijelu grada i pustila sam psa na malo dužoj lajni. Prolazila je žena na biciklu i pozvonila, a ja sam pozvala psa i skratila lajnu. Žena je počela govoriti: ne, ne, ma ne smeta mi, sve je u redu, oprostite, samo sam vas htjela upozoriti.

Gledala sam google mapse i nisam shvatila da stojim na prometnoj ulici, pritrčao mi je jedan stari gospodin da me upozori da se pomaknem jer tu prolaze auti.

O pješačkim prelazima da ne govorim, svi staju čak i ako se još nisi do kraja približio cesti. Moj muž se sad odlučio u Zagrebu tako ponašati.

Uglavnom - divota. Mislim da bi i mi postali pristojni da malo više vremena provedemo na takvom mjestu. Ovako nismo, zločesti smo.

Pitam se koja je tajna tog Linza, vjerojatno stoljetna uljudba u kombinaciji s malim gradom bez velike gužve. U Beču nije tako, svi su odvratni.

[Jelena]

Ja sam živjela u manjem gradu, tipa Linz, i nisam primjećivala nervozu ni ništa kod tih ljudi dok nisam bila bolesna i stvarno sam se vukla po cesti. Trubili su mi i nervirali se što tako sporo zebru prelazim. Sjećam se kako su mi trubili i onda mi je i neki biciklist počeo zvoniti, a ja sam viknula - pa bolesna sam! A tip je stao i bio mu je jako neugodno i onda je sa mnom išao do te proklete banke kamo sam krenula. Ispalo je čak i ugodno druženje

Što su ti ljudi mislili, valjda da ih zafrkavam - mlada, a vučem se.