Današnja omladina i svi ostali...

[Beti3]

Empatija. Izgleda zaboravljen osjećaj.

U Rijeci, općepoznato, često pada kiša. Pa se mimoilazimo otvorenih kišobrana. Godinama sam ja naginjala svoj da ne smetam i godine su mi trebale da shvatim koja sam budala. Sad idem ravno, gledam ovog koji se približava pogledom: ja se ne mičem, i uglavnom uspijeva. Oboje nagnemo malo.

Ili hrpice tinejđera na pločniku, nema prolaza, stanem i gledam ih. I maknu se, misleći vjerojatno: naporna baba.

Istrenirala sam taj pogled sa vlastitom djecom. Djeluje.
Ne volim nepristojnost i neempatiju. Nisi Pale sam na svijetu, misli nekad i na druge.
Kad-tad će ti netko pokazati da treba misliti na druge, dobro je dok to bude jezikom ili pogledom.

Ni ja ne mogu nepristojno odgovoriti nikome, nema toga u mojim postavkama. Moji potomci itekako mogu. Loše sam im prenijela

[zutaminuta]

Ili hrpice tinejđera na pločniku, nema prolaza, stanem i gledam ih. I maknu se, misleći vjerojatno: naporna baba.

Ja sam ko trudnica pod nekim čudnim utjecajem hormona znala ići tako normalno lijevom stranom nogostupa i ispred sebe vidim nekog muškog tipa birtijaškog izgleda i vidim da ko mulac ide prema meni i ne čini se da će se maknuti, a ja isto svojim putem prema njemu, a osjećaj u meni ko da sam bik i da bih najradije nasrnula na njega, i valjda je u posljednji moment shvatio pa se maknuo u stranu.

A sad? Sad se uglavnom izmičem apsolutno svima. Uopće mi nije problem hodati po travi i zemlji pored nogostupa da se maknem bilo kome. Ne kopčam jedino one usiljene ženske u centru grada, u bundi, štikli, šminci, koje idu apsolutno pravocrtno kao robot i izgledaju kao da se ne bi pomaknule ni slijepcu.