Čitajući tvoj post *armani točno mogu iskusiti taj osjećaj stalne napetosti, umora i začaranog kruga iz kojeg ne možeš izaći i svjestan si da koliko god se trudio sve raditi kako treba nešto radiš krivo, a ne znaš što.
Iz opisa ponašanja tvoje kćeri vidim neke obrasce koje prepoznajem i koji se povezuju uz opsesivno kompulzivni poremećaj, anksiozne poremećaje i poremećaje prehrane. Svi su ti poremećaji srodni i povezani, prelijevaju se često iz jednog u drugi (napominjem da nisam stručnjak, ni psihijatar ni psiholog, samo promatrač) i traju.
Iz iskustva, bolje je reagirati odmah pa makar to bilo puhanje na hladno nego čekati predugo. Psiholog ne može odmoći, sigurno.