 |
|||
Zuta žao mi je da si 'naletila' na takav pristup. Na žalost malo je dobrih psihijatara i psohoterapeuta pogotovo na teret HZZO-a. Oni koji su dobri, do njih ne možeš i po godinu dana, oni koji nisu zapravo 'odrade' posao. To su moja osobna iskustva.
Mi smo do sad na žalost sve plaćali.
Imala sam sumnje, ali rekoh si nemoj suditi dok ne isprobaš.
Ajme baš ružno iskustvo i nikakav pristup psihijatricezutaminuta prvotno napisa
.
za svaku terapiju treba vremena, nije dovoljno otici jednom, dvaput ili triput, nekad trebaju mjeseci da se pokaze pomak ili osjeti neki rezultat
daj sansu i sebi i njoj, tek si prvi put bila ...
drz'se
Jooj ja kod ovakve psihijatrice ne bi išla i davala joj šansu, ipak bi mi prioritet bio da sebi dam šansu i idem kod nekoga s kim ću kliknuti. Nije da žuta ima viška vremena uz troje male djece da okolo daje šanse.
Imam par prijateljica iz te struke i sve su mi rekle da treba biti taj neki klik s terapeutom, ako njega nema, treba tražit dalje.
Istina je ovo što emily kaže da je potrebno puno više vremena da bi se osjetio napredak i određeno poboljšanje.
No ti si izašla od nje s još gorim osjećam osobnog poraza.
Možda je do tog što krivo interpretiram i što sam osjetljiva na kritiku. Iako ništa od onog što je napisala nije kritika već najobičnija činjenica.
Zuta, vec iz ovoga se vidi da imas kapaciteta za uvid i rad na sebi sto je vrlo vrijedno. Prvi susret s terapeutom obicno je stresan za pacijente, moji pacijenti i ja dobro smo se znali nasmijati kad bi pricali kakvi su bili njihovi prvi dozivljaji. Ali to bi uvijek bilo nakon uspostavljanja terapisjkog saveza i mjeseci rada. Uostalom ljudi, kada se konacno odluce za posjet psihijatru/ terapeutu obicno vec dugo muce svoju muku i obicno budu jako iscrpljeni, pa sukladno tomu i smanjenih kapaciteta za frustraciju i smanjene tolerancije. Ja bih na tvom mjestu, kako je Emily rekla, dala sansu i sebi i njoj. I takodjer vremena. Uvijek mozes zamjeniti psihijatra, no nema to smisla ciniti nakon jednog susreta.
U prethodnom sam se razdoblju JAKO puno puta sjetila ine i sase. Inine ogorčenosti na sustav koji je zadovoljan ako se oboljela osoba ne penje gola po drveću kao kod Fellinija, i sasine uvjerenosti da su takva iskustva rijetkost.
Ok, kod jako teških dijagnoza vjerojatno ima smisla zadovoljstvo što pacijent ne truje članove obitelji (Voškion) ili u psihotičnom napadu ne počini masovno ubojstvo, ali... Ako takav pacijent kojim slučajem ima dijete, u osjetljivoj pubertetskoj dobi, a istodobno mu se sužava mentalno vidno polje dok klizi u paranoju, posljedice čega za to dijete nisu sasvim jasne, ali su neminovne, a psihijatrica je “zadovoljna tijekom terapije i mirnoćom pacijenta”, onda stvarno ne znam što preostaje obitelji.
Dapače, uvjerena sam da bi spomenuta psihijatrica na nekom specijalističkom skupu navela tog pacijenta kao primjer uspješnog liječenja. I tu, ponavljam, priča o liječenju završava. “Dođite za mjesec dana na kontrolu, a ako budete smatrali da Vam je potrebno i ranije (?! Neka osoba potpuno nerealne slike o sebi i svijetu prati svoje vlastito stanje?!), dođite i prije”.
Ustvari ovaj moj post nema baš smisla, jer problem je očito nerješiv. Iako mi je jasno da je psihijatru primarna dobrobit njegovog pacijenta, mislim da bi se ipak malo više pažnje trebalo posvetiti činjenici da taj pacijent nije Pale sam na svijetu.
Svimbalo, potpuno razumijem o cemu pricas
Posljednje uređivanje od Lili75 : 12.06.2021. at 20:50
Svimbalo, tvoj post ima puno i previše smisla.
U takvim situacijama život za obitelj je jednostavno “dan po dan”, period po period… pa kako bude.
Ne znam i teško mi, zapravo nemoguce sagledati sašinu perspektivu, ali iz perspektive nekoga tko gleda i doživljava neke stvari oko sebe, nema tu “izlječenja” iz perspektive članova obitelji. To nije “upala” koju će srediti neki “antibiotik”.
To je ples života, malo naprijed, malo nazad. Može se smanjiti i primiriti i držati pod kontrolom. Ali nikada ne nestaje.
Svimbalo, pisala sam na prošloj strani kako bi sva djeca psihički oboljelih trebala biti uključena u psihoterapiju. I doktori jesu manjkavi u tome što ne žive s psihičkim bolesnikom. I ta rupa sustava od kontrole do kontrole...
Nemam zapravo više što reći, osim, drži se...
Uh, svimbalo, meni su sasini postovi samo digli zidove koje sam i prije osjecala, i izazvali svu buru zakopanoh emocija di sam vidila da neke rane necu nikad zacijelit i one se kod mene stalno provlace i krpaju i svaku toliko prokrvare. Rijec supatnika dodje kao contratubex, a rijec 'sustava' kao smirgl papir. I pri tome sam apsolutno svjesna da sam nefer i ljudski razumijem da bih isto da radim u sustavu, pamtila bih i koncentrirala se na uspjehe, a, po meni, izdilita vecinu kod kojih je tako ko kod mene kao aberaciju. Isto ko sto i ivf dri rade kod svojih pacijenata od kojih vecina ne uspije. Inace bi meni, kad se pokusam u ti uzivit, da sam ja u toj roli, bilo nepodnosljivo. Al razumijevanje istih (mislim na supatnike, na obitelj) u tom zalosnom sosu meni stvarno pomaze i hvala svima koji ne negiraju to iskustvo ko tesku aberaciju.
Posljednje uređivanje od ina33 : 13.06.2021. at 15:39
I naravmo, do suza sam tuzna sto uopce i ima ljudi koji to razumiju i suosjecam do kostane srzi.
Najgore mi je saznanje da bar iz mog mikrokozmosa psihijatrija je napravila pomake u farmakologiji, ali baš nikakve u uključivanju djece pacijenata u posljednjih gotovo trideset godina u Hrvatskoj.
Hvala svima na podršci. Konkretna situacija nije, srećom, ovaj čas, neizdrživa, jer to varira, ovisi o dobu dana, godišnjem dobu, položaju planeta u odnosu na ne znam što, ali razumijete o čemu govorim
Napisat ću danas dva posta… prvo jedan gdje citiram samu sebe da obitelji u kojima ima osoba s psihičkom bolešću “nitko ne može pomoći” jer tu nema “antibiotika koji riješi upalu”.
Poslije sam se osjećala malo krivo u vezi toga…
Jer tako je kod svake kronične bolesti, je li tako? Pa ne tražimo od drugih liječnika da rak nestane čarobnim štapićem, nego prihvaćamo da se netko mora boriti s time pri čemu obitelji isto nije lako.
Pa evo moje isprike saši (i kome drugome) ako je to s antibiotikom zvučalo i kao napad i pretjerano, nerealno očekivanje.
Zapravo si u pravu, s time da je sasvim drugačije npr. kod kronične bolesti ala astma i šećer, iako se sada moraju šećeraši boriti za trakice i kod nas, a u Americi vjeroatno za trošak lijeka. Ne štima sustav vjerojatno s brojnim obziljnim kroničnim bolestima, pa se pacijenti sami moraju udruživati i boriti za svoja prava - od prava na neukidanje lijekova za kemoterapiju jer je panika s budžetom, za prijevoz do bolnice, ne štima cijela palijativa, to je sve domena "snađi se", nema nikakve sustavne potpore obitelji, a većina bolesnika nisu otoci. Koji put nasreću, koji put nažalost - to stvarno mislim. Pa tonu zajedno s bolesnom osobom, umjesto da su u stanju pomoći i njoj i sebi. Pri čemu je specifikum psihičke bolesti to što se od toga neki nemali broj bolesnika ne želi liječiti jer.... u njihovoj percepciji oni su OK, a svi drugi su bolesni. Od raka i drugih kroničnih bolesti se velika većina ipak želi liječiti, a ako se radi o maloljetnicima, onda se čak upliće i CZSS da osigura liječenje djetetu.
Posljednje uređivanje od ina33 : 14.06.2021. at 20:35
Nažalost, u pravu si.... Nije tako samo s psihijatrijom i psihoterapijom, tako je sa velikim brojem usluga koje bi trebale biti dostupne.
Ja često ne razumijem kako to da onima koji donose odluke nije jasno da je za sustav bolje (manji trošak) ako se ljudima pomogne, ako se učini sve da svi koji mogu budu maksimalno radno sposobni, a to se ne radi. Osim psihoterapije, primjer za to su i usluge logopeda i općenito rana intervencija bilo koje vrste. Zar nije pametnije osigurati adekvatnu pomoć djeci dok su mali, kako bi ih se osposobilo da danas-sutra ulažu u taj isti sustav?
Igrom slučaja ja imam pozitivno iskustvo baš s psihoterapijom (Suvag), jer je tamo psihologinja uredno uključivala obitelj u psihoterapiju djeteta s disleksijom. To nigdje drugdje nisam vidjela ni čula i zato kapa dolje toj instituciji. Mi smo imali sreće što smo dospjeli na pravo mjesto. Nemam previše iskustva i situacija nije bila nerješiva (samoozljeđivanje zbog frustracija nemogućnosti čitanja) ali moj sin je dobio pomoć koja mu je tada trebala, upravo u osjetljivoj dobi na početku puberteta. Nije da Suvag nema i svojih slabih strana, ali su u nekim područjima bolji od prosjeka. Kad razmišljam o razlozima za to - možda je ključ u tome što su oni na neki način drugačiji ("privilegirani" nije prava riječ, ali na neki način imaju beneficije, jer su orijentirani prvenstveno gluhim osobama i osobama s poteškoćama sluha i komunikacije, a ne ukupnoj populaciji). Ne znam je li to točno, to je samo moj dojam nakon što su mi djeca tamo provela puno godina. Kako god bilo, oni su mi primjer da su pomaci na bolje ipak mogući, kad bi za to bilo volje i sredstava. Vjerojatno je upravo u tome ključ - budžet je nedovoljan za sve, pa se mnogi potrebiti otimaju oko onoga što od sustava mogu izvući, bez obzira na to što i mnogim drugim ljudima isto tako trebaju veća prava. Logopede i psihologe trebala bi imati svaka škola, na puno radno vrijeme, a ne samo mobilni tim. Eh sad - pitanje glasi: Tko je vlasnik problema? MZOŠ ili Ministarstvo zdravlja? A kad se tu upetlja politika, velika je vjerojatnost da će i zaposlenici i pacijenti/korisnici na kraju izvući kraći kraj.
I ja bih pohvalila Suvag kao instituciju koja je mog brata primila radi mucanja, ali su uvidjevši maminu nam bolest s bratom odradili i štošta drugo, vjerojatno u sivoj zoni raznih pravilnika. Često rješenje postoji u toj sivoj zoni i tad je na osobnoj procjeni svakoga iz sustava hoće li provući nešto ili neće. I to je ono što je duboko pogrešno. A to da država nije mogla donijeti pravilnik o postupanju czss u slučaju dijagnoze teške psihičke bolesti jednom od roditelja s kojim dijete živi kojim bi propisala da se malodobnoj djeci ponudi psihoterapija meni samo govori o pomankanju volje. I ne mislim da su psihijatri krivi ili odgovorni za nedostatak takvih intervencija, već da odgovornost leži u nekom uredu ministarstva...
Napisala sam prekjučer da ću napisati dva posta, ali nisam imala snage za drugi.
Istovremeno bih i vrištala od boli i šutila od tuge.
A opet nekako jako želim ovo napisati.
Prije nekoliko dana sam izgubila dobru prijateljicu i jednu od najdražih osoba u životu i jednu od najboljih osoba na svijetu. Poznavala sam ju od studentskih dana, radile smo zajedno… i više je nema. Svi pišu na njezinoj FB stranici meni je preteško nešto tamo ostaviti. Nešto na ovom forumu me podsjeća svaki put na nju pa sam htjela pisati ovdje.
Otišla je sama, odlučila je da se ne može više boriti, nije mogla više i napravila je ono čega smo se bojali da će napraviti.
Ne možemo prestati misliti da je otišla zbog svega onoga što se često krije iza naslova ove teme “doživljaj psihoterapije u društvu”.
Bila je najdivnija ikad, jako uspješna u svojoj struci, svi su je voljeli i obožavali, prošla je svijeta i imala prijatelje posvuda.
Bolovala je od depresije i zadnjih godinu dana je bilo baš teško.
Tako sam i tužna i ljuta u isto vrijeme. Ljuta jer mislim da je moglo biti drugačije da se oko nje nije borilo sa stigmom (“sramotom”). A opet, ne znam, ne znam kako je moglo biti drugačije.
Ajme Bubilo iskrena sućut
Pa je li bila na nekim terapijama, uzimala antidepresive? jadna žena...
Moja sućut... I nemoj razmišljati o tome je li moglo drugačije.
Bubilo, moja sućut
Hvala cure.
Teško je reći je li uzimala… nije da nikada nije nešto uzimala.
Ajmo reći da je isprobavala, uzimala pa prestajala.
U pravi si casa… čovjek samo razmišlja “da je barem ovo ili ono”… a opet, teško je sve to i kompleksno.
Bubilo, moja sućut.
Moja sucut!
Žao mi je, Bubilo.
Što je čovjek uspješniji, omiljeniji, svjetski putnik, genijalan kolega itd, to je pritisak s kojim se suočava veći. A, onako laički, pretpostavljam da depresija ne pada s neba, nego imaš i neke predispozicije za nju, pa kad se one poklope sa životnim presingom...malo tko zna kako se takvi ZAISTA osjećaju
Bubilo, moja sucut!
Bubilo, zao mi je.
Bubilo, jako mi je zao.
Uh, Bubilo
Hvala cure!
Vidiš, nisam nikad na to gledala u ovom kontekstu pritiska… nije mi to bilo palo na pamet.Žao mi je, Bubilo.
Što je čovjek uspješniji, omiljeniji, svjetski putnik, genijalan kolega itd, to je pritisak s kojim se suočava veći. A, onako laički, pretpostavljam da depresija ne pada s neba, nego imaš i neke predispozicije za nju, pa kad se one poklope sa životnim presingom...malo tko zna kako se takvi ZAISTA osjećaju
Kad sam ju opisivala, više sam mislila na to kako je oduvijek bila puna života, i voljela život i ljude.
Možda bi netko sa strane, kad bi čuo za tako tužnu sudbinu zamislio osobu koja je veći dio svog života provela u “down" rasploženju, ali sve uspomene koje ja imam na nju (osim iz zadnjeg teškog razdoblja) su ništa drugo nego čisto veselje i “slavlje života”.
Tim više se onda čovjek pita, koja je ona točka u vremenu kad još nije “skrenula na put bez povratka”. Kad se sjetim zadnjih godinu ili godinu i pol dana, to je bilo već teško. A onda stalno mislim kad je zapravo bilo to da nije bilo tako jako teško i kad se možda moglo nešto drugo. Znam, nema smisla sad o tome misliti “što bi bilo kad bi bilo”. Ali razmišljam o toj bolesti koliko je teška, i koliko je dug njezin kontinuum od nečega što netko sa strane vidi “spava pola dana i ništa mu se ne da” do toga da netko toliko jako više ne želi, ili ne može živjeti.
Posljednje uređivanje od Bubilo Bubich : 18.06.2021. at 08:08
Dešava li vam se da vam prilaze ljudi i započinju interakciju i onako su na rubu suza?
Meni evo već druga gđa u zadnja dva tjedna, ono godine oko 60 i ne znam je li pod utjecajem nečeg. Govori sumanutosti, uporno ponavlja da ide prema Zagrebu, a kad je pitam otkud, kaže da je tu u Zagrebu. Inače ovako priča razgovjetno i vjerojatno je pametna i educirana, ali neke stvari jednostavno nemaju nikakvog smisla.
Mislim da sve više ljudi puca psihički i to onako očito.
Vjerojatno si u pravu. Covid i izolacija je samo zadnja kap... Ima neka brošura o tome. Probat ću je potražiti.
Kako se već cca 2 mjeseca vozim javnim prijevozom primjećujem da ljudi nisu dobro. Baš sam neki dan razgovarala s prijateljicama o tome. Puno ljudi ima taj neki tupi pogled, izgubljeni.
Inače iz mog kruga prijatelja, još su dobro oni kojima se život nije previše promijenio. Oni koji su u potpunosti prešli na rad od kuće, kojima su djeca većinom bila online i koji su prije puno putovali su na rubu. Nisu dobro.
Pa nije čudo, to je prava senzorna deprivacija. Užas... Ja se osim toga bojim i da ćemo se, kad sve ovo prođe, teško ponovno naviknuti na druženje.
Peterlin ma mislim da necemo, na bolje se covjek uvijek lakse navikne
Meni je vrlo čudno ovo promatrati. Kod sebe sam prihvatila i navikla se na uskraćenost za društvo, tokom godina. Postane nekako standard. Nakon toga je teško pustiti ljude opet k sebi. Čak i prije covida se govorilo o tome kako su ljudi otuđeni. Meni se čini da se neće stvari lako vratiti na staro. Da, mogla bih se natjerati da razmotrim neki optimističniji scenarij, ali mislim da će ovo sve ipak uzeti svoj danak.
Ne trebas razmatrat scenarije nego pocni pustat ljude k sebi
Da, ja sam to primjetila kod svoje mame. Ona je u godinama kad se bas vide promjene koje donosi starost a sad se sve ubrzalo. Ova situacija bez normalnih interakcija s ljudima je za stare ljude i još samce pogubna. I ne moze se nadoknaditi ili vratiti na staro.
Posljednje uređivanje od larmama : 26.06.2021. at 09:21
Bas mi je zao starih ljudi, a i mladih. Mi srednja generacija smo jos najbolje prosliu odnosu na ove druge.
Poslednjih dana sam često pomislila na ovu temu, otkako je Bubilo pisala o prijateljici koju je izgubila. Bubilo, žao mi je zbog tvog gubitka, i znam o čemu sve razmišljaš, i kako je to teško
Naspram tvog gubitka, moj je puno manji, i naizgled puno sretniji, i zvučaću nezahvalno, ali evo: ja sam izgubila dugogodišnju i dragu prijateljicu, isto sjajnu i uspešnu, omiljenu i ostvarenu osobu, na sasvim drugi način, nakon njenog uspešnog lečenja epizode depresije. Ona je živa, i fizički relativno zdrava - samo to više nije ona. To je neko u njenom telu.
I dok je bila na početku lečenja, i tako loše da smo se svi bojali da ne pođe istim putem kao tvoja prijateljica, svi smo mislili da je najvažnije da ostane živa. I kada je započela lečenje, bili smo svesni da bi puno toga u njenom životu, i obrascima ponašanja, i njenih i njoj najbližih, trebalo da se menja. Bili smo spremni na promene njenog ponašanja, dela ličnosti - bar smo misli da jesmo.
Međutim, promena je tako potpuna, i tako poražavajuća, i tako sveobuhvatna, i tako vidljivija sa prolaskom vremena, da ja više nisam sigurna ko je ta nova osoba
Ona je naizgled jako funkcionalna, njena osećanja su blaženo umerena, da ne kažem ravna, njeno ponašanje je uglađeno i sabrano, njeni stavovi su savršeno socijalno opšteprihvaćeni. I trebalo bi da budem zahvalna, iako je meni ta novonastala osoba užasno strana, što je i dalje tu, i ponovo naizgled uživa da bude tu.
Ali, zahvaljujući tom totalnom izostanku šire podrške i edukacije o obolelima od depresije, ja uopšte nisam sigurna da je ona zaista dobro.
Ona ima stvarno puno praznina u sećanju kojih nije svesna- a pamtila je kao slon nekada.
Ima ponekad zbrkanu percepciju vremena, npr. pominje da se nešto desilo pre par dana a zapravo je prošlo par nedelja. Kaže da je sklona debljanju od antidepresiva a zapravo je celog života na granici anoreksije. Od liberalne ireligiozne osobe sada opsesivno prati crkveni kalendar, postove, vikende provodi obilazeći manastire sa novostečenim društvom. Njen posao je na neplaćenoj pauzi već skoro dve godine i stalno odlaže povratak.
Njena objašnjenja i tok misli sigurno zvuče logično površnim poznanicima, ali ja - ja se stalno lomim, da li sam ja samo tužna što je osoba postala neko drugi meni nesimpatičan, ili sam zabrinuta jer zapravo ne vidim ozdravljenje nego samo nekakvo - bitisanje?
(Da ne pominjem da u njenom, i ne samo u njenom slučaju, lečenje depresije medikamentima nije donelo nikakve dobre životne pomake u odnosu sa njenim najbližima, samo neku vrstu "štake" koja joj omogućava da neuznemirena progura dan sa svojim toksičnim, opterećujućim ukućanima...)
Posljednje uređivanje od pulinka : 27.06.2021. at 20:40
Vjerujem da je najbitnije kako se ona osjeća, pa ako je sve ovo što pišeš njoj u redu i čini je zadovoljnom, tko smo "mi" da nam to smeta?
To i ja stalno govorim sebi, da sam samo tužna što se izmenila i da nije u redu da tako razmišljam. I da, ako je radno sposobna i inače sposobna da pregura dane, ništa drugo nije ni važno. Na kraju krajeva, i ako je živa, i to je dovoljno.
Ali onda nabrajam - ekstremno je mršava jer posti na najstroži način- a inače je na granici anoreksije. Pa ima čudne kožne probleme za koje bih se zaklela da su avitaminoze. Pa ta zaboravnost i rasejanost, pa nevraćanje na posao za koji je ranije živela... Ne znam da li je npr. dovoljno da se osoba "oseća dobro", ono, istinski oseća dobro, a sve vreme sebe izgladnjuje jer joj to pruža utisak moralne vrline? (ona inače uvek ima nepunih 50kg na 170cm visine, a na kraju šestonedeljnog posta na vodi izgleda kao preživeli logoraš).
Eto, o tome razmišljam, da li ćemo je pod tim "ja sam dobro" opet nekako pustiti da potone i nećemo ništa primetiti na vreme...
A "mi" sam napisala jer nam je porodična prijateljica, svima draga
Posljednje uređivanje od pulinka : 27.06.2021. at 21:06
(Ma moje je pitanje samo fraza...k'o ona Oliverova pjesma - Tko sam ja da ti sudim)
Sama si napisala kod nje je bio izbor smrt ili izmjena osobnosti. Dakle, manje zlo od dva.
Kod mene recimo vlada neka funkcionalna melankolija. Mogu pregurat sve, osim što sam ogorčena. Radije bih birala kronično nezadovoljstvo koje se izmjenjuje s tugom i bijesom dok imam svoje autentično razmišljanje, nego površinsku smirenost i zadovoljstvo nauštrb mog razuma.
Naravno, ne sumnjam ja da joj je terapija bila potrebna i očigledno joj je pomogla. Samo nisam sigurna da je dovoljna... Tu bi trebala da dođe ta nepostojeća psihoterapija nakon ili uz lekove. I ne krivim ja antidepresive za izmenu njene ličnosti, tj. možda manjim delom. I moja sestra je prošla postporođajnu depresiju i terapiju, doduše vremenski kraću, pa nije prošla kroz tako drastičnu transfomaciju ličnosti, ni blizu.
Netko iz moje obitelji svojedobno je prestao uzimati lijekove "jer to više nije bio on" pa je priča završila na groblju.
Posljednje uređivanje od čokolada : 28.06.2021. at 00:22
Hvala Pulinka.
I meni je žao zbog tvoje situacije.
Ali znam točno o čemu govoriš. Za više takvih primjera znam da se odbija terapija jer “to nisam ja”.
Ne znam što je rješenje i što bi pomoglo. Žao mi je što Saše nema neko vrijeme na ovoj temi.
Nadam se da ovo neće zvučati ružno, ali ja mislim da je i moja prijateljica to znala - da ju terapija mijenja. Da joj se nije sviđala verzija nje na tabletama. Kad smo pričali ovih dana o njoj, nismo mogli ne zaključiti da se ona ne bi mogla pomiriti s kvalitetom svog života kakav bi bio da se liječila. Naravno ne znamo, nitko ne može znati… Kažem, možda zato to ružno zvuči. Ali mogu zamisliti o čemu govoriš.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom