Psihoterapija i dozivljaj iste u drustvu

[sasa]

Stigma postoji. Moji dojmovi su svakakvi. Nekom pomogne, nekom odmogne, ima ih super, ima losih, govorim i o psihijatrima i o psiholozima. U nasem drustvu stigma postoji, mozda je to u Americi ranga higijene. Bavit sw samim sobom, pokusat lakse zivjet sa svijetom, rad na sebi meni je super.

Ali, za teske bolesti, kao i za teske mpo slucajeve, kao vjer i za onko, mislim da su psihijatri u nekoj vrsti pozitivmog odmaka (za mene iluzije) da se nekim stanjima moze pomici. Tako da im dijelom ne vjerujem jer ne moraju oni a tom osobom s neizljevivom bolescu zivjet doma. Sto je njima 'lijepp pod kontrolom', nekom drugom iz obitelji ne svakodnevni pakao. Opet, mislim da ne bi mogli obavlkat sboj posao kad bi unaprijed odustali od sizofrenicara i bipolaraca npr., njima ta vjera treba, treba i pacijentu...a obitelji - a o tome nek neko drugi misli. Tj ako je na duge staze, mislim da i.oni pistaju pacijenti.

Pa ne znam, osobno se rijetko kad osjecam omnipotentno kao sto opisujes. Dapace jedan od najgorih dijelova mog posla je osjecaj bespomocnosti pred nekim stanjima i osjecajima. I treba imati u vidi da su neke psihicke bolesti uzasno teske, ostecujuce i kronicne. I da je domet lijecenja ogranicen- no nije zbog toga nevazan. Unatoc frustraciji koju ukucani osjecaju.
Problem je sto mi kao drustvo nemamo razvijene modele pomoci psihijatrijskim bolesnicima i njihovim obiteljima. Sustav pozitivne diskriminacije prilikom zaposljavanja npr, sustav terapijskih zajednica i grupa, financijsku pomoc etc


Sent from my iPhone using Tapatalk

[sirius]

Pa ne znam, osobno se rijetko kad osjecam omnipotentno kao sto opisujes. Dapace jedan od najgorih dijelova mog posla je osjecaj bespomocnosti pred nekim stanjima i osjecajima. I treba imati u vidi da su neke psihicke bolesti uzasno teske, ostecujuce i kronicne. I da je domet lijecenja ogranicen- no nije zbog toga nevazan. Unatoc frustraciji koju ukucani osjecaju.
Problem je sto mi kao drustvo nemamo razvijene modele pomoci psihijatrijskim bolesnicima i njihovim obiteljima. Sustav pozitivne diskriminacije prilikom zaposljavanja npr, sustav terapijskih zajednica i grupa, financijsku pomoc etc


Sent from my iPhone using Tapatalk

Je, to je to.
I jos dodatna otezavajuca okolnost koja je cesto dio bolesti, a to je da osoba ne vidi problem i ne zeli traziti pomoc.

[ina33]

Psihijatri – moj stav – a sve su bili emanentni i privatnici, liječili su teško bolesnu osobu iz obitelji – nitko nije bio zlonameran, radili su što su najbolje znali i umjeli:
Jedan je ustvrdio da je bolest pod kontrolom i kao što bismo mi htjeli, ne penje se gola na stablo ko u Amarcordu. Moj stav prema njemu u glavi je bio „xyxy lansiran, lijepo je trasiran“. Koju put sam bila baš zločesta i željela mu da on ima takvu osobu lijepo doma.
Iz istog razloga imam mixed feelings kod priča o pravima tako teških bolesnika, poslovnoj sposobnosti, jer, eto, samo malo im fali i kad bi to i to i to, oni bi bili ful funkcionalni članovi društva da je više svijesti i pomoć bliža – česti novinski natpisi, ne kupujem to, to mi se čini žestoko pojednostavljivanje i roza oćale na trilijuntu.
Za druge stvari koje nisu tako teške su mi se npr. psiholozi pokazali odlični. Ne znam računa li se i to pod psihoterapiju.
Ali, ja se ne mogu smatrati neovisnim promatračem, naša obitelj je spaljena zemlja jer se spržila na toj neizlječivoj bolesti. Ono, uglavnom sami sebi tepamo „još smo i dobri“. I stvarno to mislimo.
Ono... jako sam dobro na vl. koži vidjela ograničenja, pa su mi nekako ograničenja u prvom planu kod te priče.